Dugogodišnji politički uznik, književnik i novinar Andrija Vučemil hrvao se s vremenom u kojem je živio. Bio je osuđivan, proganjan, šikaniran. Zabranjeno mu je bilo govoriti i objavljivati. Kako je to izgledalo, saznajte iz razgovora koji u novom broju donosi glasilo Stopama pobijenih.
Iz Vašeg je životopisa vidljivo da ste predmetom zanimanja jugoslavenskoga represivnoga sustava postali još koncem olovnih pedesetih godina prošloga stoljeća kao polaznik Gimnazije u Imotskom. O čemu je zapravo bila riječ?
-Teško je vratiti se u ono vrijeme. Prošla su desetljeća, doživjesmo i Hrvatsku kao samostalnu državu, ali opet u sklopu neke zajednice s kojom nisam baš zadovoljan ni oduševljen.
Imotska Gimnazija bila je hrvatska i pokušalo se živjeti na svoj način unatoč jugokomunističkom režimu. Profesori su bili dobri, a osobito mi je ostao u sjećanju prof. Baričić koji je predavao matematiku i fiziku i učio nas izvornom hrvatskom jeziku. Hvala mu. Udba je sve pratila i radila to što je radila – progonila i uhićivala.
Tko je zajedno s Vama bio u toj skupini imotskih gimnazijalaca osumnjičenih, a poslije i optuženih za tzv. kontrarevolucionarno djelovanje?
-Na ovo je pitanje teško odgovoriti. Bilo nas je dosta. Neku su umrli, a spomenut ću samo trojicu: Juru Knezovića, Željka Crnogorca i Dinka Jonjića. Hvala im na prijateljstvu, a Juri pokoj vječni.
Neki od Vaših kolega tada su iz Imotskoga prešli na Široki Brijeg, gdje su nastavili pohađati gimnaziju. Iz šturih informacija može se zaključiti kako ih je represivni sustav nastavio »obrađivati«. Recite nam nešto o tom razdoblju.
-Nema se ništa novo reći o tom represivnom vremenu i sustavu. Nije bilo lako, ali izdržali smo i nismo poklekli.
Jeste li se u tom vremenu susretali s pričom o pobijenim hercegovačkim franjevcima i kakva je traga to u Vama ostavilo? Koje ste pojedinosti o njima čuli?
-O tome smo znali, ali se nije smjelo javno govoriti. Ako se govorilo, govorilo se šaptom i u strahu da nas tko ne čuje. U večernjim se molitvama za njih molio Očenaš.
Zbog svega rečenoga osuđeni ste na višegodišnju robiju. Što je stajalo u presudi i je li suđenje bilo korektno?
-Osuđen sam kao jedan od organizatora Hrvatske revolucionarne mladeži na osam godina robije, a još nisam imao ni punih dvadeset godina života. Ne razumijem što Vam znači u ono vrijeme korektno suđenje. Sudilo se po nalogu Partije i CK-a.
Iz današnje perspektive gledano, kako ocjenjujete sve što Vam je jugoslavenski represivni sustav, koji je nadzirao SKJ, tada stavljao na teret?
-Opet ne razumijem pitanje i što je to današnja perspektiva kad se u sustavu politike i policije nije gotovo ništa promijenilo.
Uslijedilo je iskustvo robijanja na Golom otoku. Koliko je to trajalo i kako biste danas opisali ono što ste tamo proživjeli?
-Goli otok je priča za sebe i nemam vremena ni prostora o tome razglabati. Hrvat sam koji je najviše u jednom »cugu« odrobijao, punih 5 godina na Golom. Bilo je kako je bilo – jezivih, ali i lijepih trenutaka.
Izišavši na slobodu, u ona ste olovna jugoslavenska vremena s fra Ferdom Vlašićem, također političkim uznikom, pokrenuli u Duvnu, danas Tomislavgradu, Naša ognjišta, poznati vjerski časopis. Približite nam malo taj pothvat.
-Pokojni fra Ferdo i Naša ognjišta priča su za sebe. Ferdo je jedan i neponovljiv, a Naša ognjišta bila su u ono doba svjetlo u tami i ponosan sam na to. U to doba moje se ime nije smjelo javno spominjati pa sam ponešto objavio pod pseudonimom Bogumil Ljubuša. Ognjišta su odigrala veliku pozitivnu ulogu u našem kraju i trebalo bi o tome malo više govoriti i pisati.
Unatoč tomu što ste prvo književno djelo objavili 1969., do 1990. i demokratskih promjena niste uopće nazočili u javnom književnom životu. Mnogima je i danas teško shvatljivo da je netko zabranjen u javnosti. Kako biste to pojasnili?
-Nisam sudjelovao u javnom književnom životu, ali sam pod pseudonimom Ante Majin radio u Pionirskom kazalištu i ostvario više od dvadeset premijera, dramskih predstava za djecu i režirao poznati mjuzikl Volim te s Kušecom i Dobrićkom.
Nijedan dan bez crte, stara rimska uzrečica, bila mi je stalno na umu i toga sam se držao. Pisao sam i sad imam više od trideset objavljenih knjiga.
Bivši ste politički uznik i osoba koja je dugi niz godina živjela bez temeljnih građanskih prava. Ocijenite kratko status političkih uznika u državi Hrvatskoj, a i u Herceg Bosni, BiH, ako Vam je poznato?
-Gotovo da se ništa nije promijenilo u odnosu države i uznika, osim što je Hrvatska robijašima isplatila nešto odštete, meni tek trećinu, ali nisam ništa tražio od njih niti ću. Pojma nemam što se zbiva u čudnoj zemlji BiH, mojoj prvoj domovini. Žao mi je, ali ne bih sada to komentirao.
Za Vas se može kazati da ste žrtva jednog totalitarnog sustava. Međutim, u hrvatskoj je javnosti nametnut ideološki diskurs kako sve žrtve nisu iste. Vrijeđa li Vas to?
-Rekoh malo prije da se u Hrvatskoj što se tiče odnosa nije bitno ništa promijenilo. Udbaši i njihovi sinovi i danas drže sve konce u rukama. Naravno da me vrijeđa. Jugokomunistički su zločini manji zločini i to je strahotno i s tim stvarima nije lako živjeti.
U javnom prostoru danas se vode rasprave o potrebi suočavanja s prošlošću i jasnom osudom jugoslavenskog komunističkog sustava. Kako gledate na to?
-Sve zločinačke sustave bilo kojeg predznaka treba istražiti i istinu iznijeti na vidjelo pa makar to bilo teško izvedivo. Zlo se mora otkriti i osuditi, a osobito jugoslavenske komunističke zločine koji su strahotniji jer su izvršeni u mirno vrijeme za razliku od onih u ratu. Mirnodopski su zločini prikrivani i prešućeni. Istinu treba iznijeti na vidjelo pa ma kako bolna bila. S njom se moramo suočiti da bismo mogli mirno koračati u novo sutra.
www.tomislavnews.com/ Izvor : http://www.hrsvijet.net/Razgovarao: Marin Jurković
