I tako, shvatiš koliko ti je nervozni vozač busa uspio uljepšati jutro, budeći te riječima da se nalaziš u Tomislavgradu. Nakon pomalo neprospavane noći, zaista, spomenik gastarbajteru pred tvojim očima.
Pojavio se bus u zoru. Došao je negdje iz daljine, tu na kolodvor. Kolodvor s kojega ljudi svakodnevno odlaze i dolaze. Kao i uvijek, hladnoća u zraku, a neizmjerna toplina u srcu. Divno je ponovno udahnuti miris svojega grada. Miris djetinjstva. I miris sreće.
Shvatiš da su tvoj grad i selo tvoje još uvijek živi.
Shvatiš to u trenutku kada ptice zapjevaju tvome povratku. I onda kada dovučeš kofer do kućnoga praga, a maleni pas osluhne tvoje korake i skače ti u naručje. Grli te toliko jako, da polegneš s njim na rosnu travu. Shvatiš to i onda kada te ni obitelj, pod krovom kuće, iz zagrljaja pustiti ne može. Govore ti koliko si im nedostajao i koliko je dom drugačiji bez tebe. Zbog takvih trenutaka, srce jače zakuca. Poželiš da vrijeme stane. Poželiš da ti noga više nikada preko praga ne prijeđe.
A onda, kada u mirno selo noga zakorača, sva neka draga i nasmijana lica. Pitaju te kako si i kada si se vratio. Selo je to, kao od cijeloga svijeta daleko. A u njemu cijeli tvoj svijet. I svakoga dana, u podne, zvuk crkvenoga zvona podsjeća da se ruke sklope. Da se u nebo pogleda.
To selo zna uljepšati i prisutnost majke koja na livadi, pod starim hrastom, tepa svome djetetu. Vidi se iz daleka, da ga promatra očima ljubavi. Uči ga voljeti, ljubiti i zahvaliti.
I nije prošao dan u kojemu riječi hvale nisu u nebo otišle. Riječi mojih usta i usta ovoga naroda. Ona zahvala iz dubine srca. Zahvala jer su baš ovome narodu podarena ona najljepša jutra. Uz zvuk ptičica. S pogledom na prostrano Duvanjsko polje. Polje na kojemu našega Tomislava kraljem proglasiše.
Baš ovome narodu podaren je maleni raj na zemlji. U njemu se zeleni, cvjeta i miriše. U njemu je prisutna ona tišina koja progovara riječi, da u tuđini nikada nećeš pronaći ljepotu i sreću kakvu pronalaziš ovdje.
Kada ti teška tuđina postane, čovječe, nasmiješi se. Jer imaš jedan maleni grad u koji se uvijek vratiti možeš. Grad koji cvjeta i miriše čekajući tebe. Tvoje ime i prezime. Grad koji čezne za tobom. Znam da za mnoge Tomislavgrad i u srcima živi.
Vjerujem da ćeš u svijetu više kruha imati. Tamo ćeš se ljepše obući. I dublji džep imati. A ovdje ćeš, sigurna sam, najbolje izgraditi sve ono što se ispod tvojega odijela nalazi. Ovdje ćeš, pod onim starim hrastom, najlakše naučiti sve ono srcu milo. Voljeti. Ljubiti. Sklopiti ruke. I riječi zahvale u nebo poslati.
A taj kolodvor…srcu poznat kolodvor, uvijek će biti poseban u očima ovoga naroda. Zbog spomenika gastarbajteru. Zbog svakodnevnih zagrljaja, poljubaca i osmijeha. Zbog povratka mnogih ljudi iz daleka svijeta. Vraćaju se s izrazom lica kojega je teško opisati.
U zoru se vraćaju ljudi, a tada se grad njihov budi i oživljava. On sretan postaje kada mu se barem jedna osoba vrati. Da vidi je li živ. Da vidi kako je.
I da vidi je li i dalje onoliko sretan i onako lijep?!
www.tomislavnews.com/Tekst i foto: Anita Čevra
