Iz Tomislavgrada je stigla najtužnija moguća vijest. Iznenada je preminuo naš Ivan Bagarić.
Upoznali smo se početkom 80-tih kada je stigao na fakultet. Zgodan, pametan, nasmijan, otvoren. Uvijek spreman za piće, kavu, razgovor o svemu mogućem. Ali i uvijek spreman pomoći, podržati, razumjeti.
Kad je počeo rat Ivan je od početka na mjestu zapovjednika ratnog zdravstva HVO-a energično radio na uspostavljanju važnog sustava i za vojsku i za civilno stanovništvo. Ivan je tu teško zadaću obavio iznimno uspješno. Ali osim iznimne sposobnosti Ivan je bio i jako dobar čovjek. U teškim trenucima rata kada nije bilo lako pomagati ni bliskim osobama Ivan je pomagao svima. Vojnicima, civilima, Hrvatima, Srbima, muslimanima, znanim i neznanim, izbjeglicama, zarobljenicima. Svima kojima je pomoć bila potrebna. Svoju dobrotu Ivan je širio oko sebe. I odgovoran i veseo. I ozbiljan i spreman za šalu. Bez njega bi rat bio puno teži, okrutniji i jadniji. Niti teška obiteljska trauma (smrt brata) nije ga zaustavila niti promijenila. Nije znao, nije htio mrziti nikoga i nikada. Takav se više neće roditi.
I u politici je nastavio istim putem. Bio je političar dijaloga, dogovora, spreman pomoći slabijima. Skoro 40 godina smo bili kolege i bliski prijatelji. Surađivali smo i družili se, manje ili više intenzivno. I kad Ivan nazove na pet minuta poziv se ne prekida sat vremena. Pita, brine se, savjetuje, pomaže.
Svi koji smo poznavali Ivana Bagarića danas smo najtužniji ljudi na svijetu. Ali i najponosniji.
ZBOGOM DRAGI PRIJATELJU! Ante Bagarić, Zagreb
www.tomislavnews.com