Pjesma Tomislavgradu, rodnom mjestu
Tomislave, grade, davna kruno ne savita,
Što dično u zagrljaju držiš rodno mi Prisoje,
Grliš ga objeručke, kao glasovitog junaka što osta,
Kao nepomaknut kamen na dnu Tušnice, a na vrhu čežnje moje.
Razdraga time srce Tomislava kralja i grobove pali Prisojana,
Da spomen im živi na prijašnje bojeve dane,
Kao cjelov žalosnoj majci i kao zavoj na mnogo rana,
I sve po običaju našeg doma i zakletvi domovine.
Tomislave, grade, dao bih ti pjesmu za gusle da mogu,
Da zapjevamo što te tuđinska vatra nikada dirnula nije,
Kako u bojeve ulaziš često i ne padaš s umornih nogu,
Kako te tvoje ime, kao tople rukavice, vječno grije.
Zato desnicu uvijek stisnem kad začujem tvoje lijepo ime,
Da me tuga prođe i slabost ne hvata što ti nisam bliže,
Tako pozdravim i našeg kralja da još mnoge proživi zime,
Njegova kruna je plod nebeskog dara što nam prvi stiže.
Autor: Ante Ćurić
www.tomislavnews.com
