Sanjao sam tebe Duvno moje
kroz polja lete jata ptica,
pokoji se dimnjak puši
ispred vesela djeca i starci zabrinutih lica
A jezero moje nikad modrije
valjda od plača i rana,
sve je pusto, a tako lijepo
tmurni oblaci se skupljaju iznad Vrana.
Emocije su jake
dok moje Buško jezero lije suze gorke,
suze moje, oca moga, seke, braće i majke.
Suze mojih prijatelja, moje i dušmana mojih
Nije bitno čije su jezero ih voli.
Ono ih skuplja,
zajedno s nama grca,
daleko su nam tijela i duše,
ali su nam tamo ostala srca.
Vratit će se ptice selice,
hoće kad ti ja tako velim,
nadu mi svojom gordošću daje Zavelim.
Vratit će se, govori Tušnica,
sve će biti kao prije,
vjetar tužni s Kamešnice vije
Sve isto je k’o nekada,
ali ništa isto nije…
Onda ugledam usred polja mali cvit
e, baš taj!
Baš takav ti je naš duvanjski svit.
Bori se s burom, ledom, snigom.
Boli ga svaka promjena,
ali ne da se i čvrsto se drži svog korijena…
svoje kulture, svojih običaja,
u oku nosi Šuicu,
hladnu suzu svoga zavičaja.
Vratit će se, srca meka i osmijeha široka,
Igrat će se opet kola,
pjevat će se opet ganga.
Ne može nam ništa daljina
ne može nam ništa vrijeme,
nasljednici ponosni hajduka,
mi smo časno Mijatovo pleme.
Zato hodi stazom pradjedova,
ostani na rodnoj grudi,
ljubi je i hrabar budi.
Zemlja je mati
njoj se svatko vrati.
~ratnik svjetla~
Autor: Ante Drmić
