Njegov posao nije nimalo lagan. Posljednji ispraćaji, ukopi, tuga i suze, izrazi sućuti. Ali, pogrebnik Ante Lerota, pedesettrogodišnji Tomislavgrađanin, vlasnik tvrtke ALBT, s njemačkom adresom, u Ludwigsburgu, naučio se s time nositi.
Lerota je poznat po tome što je brojne hrvatske iseljenike prevezao na posljednje putovanje u domovinu. Godišnje s pokojnicima i lijesovima u svojim automobilima prijeđe više od 100.000 kilometara, prevozeći preminule iz Njemačke i Nizozemske na razne balkanske destinacije, udaljene 1000 do 2000 kilometara. Najviše u Hrvatsku, ali i u BiH, Sloveniju, Italiju, Srbiju… Priznat će, najteže mu je kada s lijesom u automobilu treba i prespavati, a sve zbog straha da mu netko automobil skupa s pokojnikom ne ukrade.
Osjetljivi poziv
– I toga, nažalost, ima u ovom vrlo osjetljivom pozivu – kaže Ante, koji ne odustaje bez obzira na sve neugodnosti i strahove koji prate njega i zanimanje kojim se bavi. – Strašno je to! Ja u devedeset posto slučajeva radim uglavnom sam, što se tiče prijevoza pokojnika do posljednjih počivališta. Stavim lijes u automobil i s njime krenem iz Njemačke u Hrvatsku, BiH ili koju drugu destinaciju. Obiteljima osobno garantiram za lijes da ću ga isporučiti korektno i na vrijeme.
A u ovo doba kada se događaju krađe pokojnika i automobila, to je posebna odgovornost. Zato mi najteže pada kada s lijesom pokojnika znam često noćiti u automobilu, bilo da se radi o njemačkim autobanima, hrvatskim autocestama ili cestama posebno u BiH, gdje ima slučajeva učestalih krađa pokojnika. Nedavno su u Berlinu Poljaci ukrali dva automobila, a u jednom od njih bila su tijela koja su se prevozila na patologiju. I to je zaista bila žalosna situacija, koja je ipak nekako riješena za dva tjedna kada ih je policija uhitila, a leševe isporučila odgovornim instituacijama.
Bio je to veliki šok za obitelji njemačkih pokojnika. Ne vozim zbog toga ni u Italiju. Vrlo rijetko. Tamo se često lijesovi s pokojnikom, koji se upućuju avionom, jednostavno otmu i otmičari poslije ucjenjuju obitelji pokojnika ili pogrebno poduzeća i od njih traže 10.000 eura. Ja sada najviše strahujem dok pokojnike u svojem automobili vozim u Bosnu. Iako je noć i spava mi se, ne usudim se otići negdje prespavati u motel, nego sat, dva ili više vremena prespavam sam s lijesom u automobilu. Poznato mi je dobro da se u Bosni zna dogoditi da nestane automobil s pokojnikom – kazuje Lerota.
Humana gesta
– Mnogi me pitaju kako me nije strah spavati s pokojnikom negdje u tami noći i još k tome sam samcat… Kažem im, sada me više nije strah, a na početku mi je bilo neugodno kada bih se sjetio da iza sebe vozim pokojnika – govori nam pogrebnik Ante Lerota.
– S vremenom ipak na neke stvari otvrdneš, a onda i u čovjeku prevlada taj osjećaj da ga ljudi trebaju i da im on u cijelom tom poslu pomaže. To me ispunjava zadovoljstvom. Obitelj, rodbina, prijatelji pokojnika u takvim situacijama u velikom su šoku, posebice kada se radi o mladim ljudima koji tragično stradaju. Obezglavljeni su. A za prijevoz pokojnika iz Njemačke treba na vrijeme osigurati svu potrebnu dokumentaciju, što neupućenima nije jednostavno ni lako, jer treba pokucati na vrata raznih institucija i imati uza se ako zatreba stručne osobe, počevši od državnih institucija, pa do odvjetnika.
Poseban je problem kada premine netko tko je socijalni slučaj. Onda ga Nijemci tu sahrane o državnom trošku. No, ipak, naše se misije tu često znaju iskazati svojom humanošću. Nedavno sam imao slučaj kada je u Stuttgartu preminuo jedan naš iseljenik koji je bio socijalni slučaj, ali su članovi misije Bietigheim-Bissingen prikupili novac da ga isprate na posljednji počinak u Aržano, što je zaista bila jedna lijepa humana gesta – kaže nam Ante.
– Nikad mi se nije dogodilo da zamijenim nekog pokojnika. Nažalost, nekim kolegama jest. Jednostavno znaju iz Njemačke do Zagreba pokupiti više lijesova, a onda se ponekad dogodi i zabuna. Zamislite kakav je šok za obitelji kada u cijeloj toj nesreći ugledaju u lijesu nekog stranca umjesto svog voljenog pokojnika – zaključuje Lerota.
Slobodna Dalmacija
