ANĐEO TUGE
Nagnut nad jezerskom vodom
u osvit hladnog zimskog jutra,
krila sklopljenih kao ruku u molitvi traži odraz lica svog.
Gorda planina što se nadvila zaogrnuta tišinom kao da želi baciti teški ogrtač na njegova nejaka, uvučena ramena.
Bila je tu…nadohvat.
Pružao je svoje, sad već prosjačke ruke, dječji naivno da ju dohvate.
Prhnula je kao preplašena ptica s grane prosuvši snježni prah studeni za sobom.
Poželio je raširiti laka bijela krila, odletjeti za njom, no tuga je bila preteška da se odvoji od tvrde, mrzle zemlje.
Pitao se kako izgleda…sreća.
Njegovo drugo ja šaptalo je odgovor.
Sreća je kao jedno veliko jarko svjetlo koje se neprestano bori da nadvladava tamu.
Ne znaš ni od kud dolazi ni zašto je tu.
Vidio je u životu svom nekoliko odbljesaka takvog svjetla čija mu je toplina širila krila.
Posljednji put kad se to dogodilo sijevnulo je kao munja, zatim se začuo prasak.
Od tada odzvanjaju koraci u njemu, koraci na odlasku.
Obuzdava krik u sebi,
potkuplja krila
i moli da ga snaga ne izda.
Ante M. V.
www.tomislavnews.com
