ČEKAONICA ZA TUGE
Ti si osmijeh moj što se provlači
niz nepoznate ulice duge.
Samoća si moja u nekoj tamo daljini.
Dok besmisao o tebe kačim
k’o krik ćuka gubiš se na mjesečini.
Sjaj si tamo neke zvijezde, druge.
U tebi se nebo moje gasne.
Baš sve se nedostižnim tako čini
dok zjapim u čekaonici za tuge
čekajući tvoje poglede što kasne.
Autor: Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
