DUVANJSKA ZIMA
Jutro je uramilo vitraje
na prozore sobe naše.
Studen je svu noć
slikala po staklu.
Oči moje dječje zapanjeno gledaše
očaravajuće ledene portrete.
Ja,
dahom vrelim načinih rupu za oko u mrazu.
Pa virim,
kako vani
bura lomi grane sa stabla u bašči,
snijeg u smetu nadvisuje vrata,
a “pušanija” zastire pogled prema krajobrazu.
Pod strehu zbili se promrzli vrapci.
Da se ugriju skakuću sjenice.
U noći nestaje struje.
Snažan vjetar
razbuktava vatru u peći.
Duvanjska nam zima otkriva svoje lice.
Uz slabašnu svjetlost
dogorile svijeće
sve su priče djeda
ljepše od najljepše bajke.
Bakino vreteno pleše poput balerine,
a prepliću se u pletivu igle moje majke.
S novim jutrom se utiša.
Baš po svemu pala je bjelina,
prtinama prošarana.
Polje ko postelja nepregledna,
omeđeno jastucima od planina.
I sve u čistoći kao da spava.
Samo lomi se dječja vriska, radost i galama,
dok zubato sunce ne zamakne iza Kologaja,
ostavljajući rumenilo na promrzlim obrazima neba
iznad grada.
Sve je ostalo na neprohodnoj cesti.
Svaki put kad nanovo zasnježi,
oživi u meni bijela slika sela,
na sred zametenog puta,
tornjak prekriven snijegom leži.
I vrati se u me onaj veseli dječak
što trči po Šujici korita smrznuta.
Autor : Ante Miškić-Vabec
www.tomislavnews.com
