DUVANJSKA ZIMA
Jutro je uramilo vitraje
na prozore sobe naše.
Studen je svu noć
slikala po staklu.
Oči moje dječje zapanjeno gledaše,
očaravajuće ledene portrete.
Dahom vrelim načinih rupu za oko u mrazu.
Pa virim, kako vani
bura lomi grane sa stabla orasa u bašči,
snijeg u smetu nadvisuje vrata,
a “pušanija” zastire pogled prema krajobrazu,
pod strehu zbili se promrzli vrapci,
da se ugriju skakuću s grane na granu sjenice.
Snažan vjetar u noći
potpiruje vatru u peći.
Duvanjska nam zima otkriva svoje lice.
Uz slabašnu svjetlost
dogorjele svijeće razbuktava
se priča djeda Adže,
ljepša od najljepše Grimove bajke.
Bakino vreteno pleše poput balerine,
a prepliću se u pletivu igle moje majke.
S novim jutrom sve se utiša.
Baš po svemu pala je bjelina,
prtinama prošarana.
Polje ko postelja nepregledna,
omeđeno jastucima od planina.
I sva u čistoći zima usnije i spava.
Samo lomi se dječja vriska, radost i galama,
dok zubato sunce ne zamakne iza Kologaja,
ostavljajući rumenilo na promrzlim obrazima neba
iznad grada.
Sve je ostalo na neprohodnoj cesti, odsječenog djetinjstva.
Svaki put kad nanovo zasnježi,
oživi u meni bijela slika sela,
na sred zametenog puta,
tornjak prekriven snijegom leži.
I vrati se u Me onaj veseli dječak što trči po Šujici korita smrznuta.
Ante Miškić-Vabec
www.tomislavnews.com
