DVA LISTA NA VJETRU
Nekad u jesen kasnu,
Kad sve nagne kraju,
Bura krošnje očerupa,
Na grani, ogoljeloj, ostaju
Dva malena lista skupa.
Dva lista polužuta, poluzelena,
Na jednoj grani gore visoko,
Ko ptičice dvije skrivena
Za poglede neke, isprazne,
Al’ ne i za vižljasto oko.
Jedino su željeli i dalje biti,
Živjeti barem još malo,
Grčevito, gore, dok bura stišće
Ne pasti dolje, ko drugo opalo,
Nogom gaženo, suho lišće.
Palo svuda u ćudljivu jesen.
Sleglo u šumi, parku, na putu.
U bojama toplim, mekim,
Odbačeno, suho, samo u kutu.
Kvašeno kišom hladnom.
Okovano ledenim kristalom.
Samo bijahu dvoje, što se primi
I ostade na grani, prkoseći palom
Lišću, listići suhi, jedini u zimi.
Nekako s proljećem ranim,
Kad sve iz sna se budi,
Nanovo opet pupa,
Neki topli vihor, ludi,
Otpuhnut će dvoje sa grane skupa.
Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
