JESEN U MENI
Gledam stari, rđavi oluk na zgradi,
Gore na nebu tmur, jedva što se miče.
Dolje buku motora, đačku graju i moju sjetu
Jesen stidljivo dotiče.
Ona nečujno, polako stiže,
Sa prvim šafranima u tami što niču.
Dok uvija požutjelo lišće,
Život i smrt u njoj se dotiču.
Prve su kapljice zaorale sparinu.
Nebo kidaju munje u daljini.
Oblaci su za svod preteški.
I sve se još tužnijim čini.
Pokisle ptice vuku jugu dan.
Zaostalo proljeće negdje u daljini.
Vječito ljeto bijaše tek san
Što se skrivao u džepu mjesečini.
Nisam više jabuka na grani,
Niti sam mladac što se rumeni,
Već sam pomalo starac rani,
Nastanila se Jesen i u meni.
Autor: a.m.vabec
www.tomislavnews.com
