KAD BUDEM ANĐEO
Kad jednom sklopim nebo u očima svojim,
zvijezdama ću proplakati
umjesto suzama.
Stavit će me mjesto i vrijeme pod skrštene ruke.
Napuštajući se
htjeti ću reći:
Evo, ni ja više ne postojim,
Gospodin je nekom već dodijelio moje mjesto.
Kad konačno budem s onu stranu neba,
razmaknuti ću oblake,
da pogledom pomilujem svoju klonulu kosu,
pokupim prosute radosti i
pouljim tijelo vječnošću,
prije no se skrijem pod rosu.
Vama dragi moji,
ostavit ću zapise uklesane u zaboravu
i uspomenu kao pjesmu,
što se vinula do jata ptica i nestala u letu za nepoznati jug.
A smrt …?
Smrt … dat će mi krila.
Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
