KOMPAS
Možda je trenutak da se priča završi,
baš tu gdje je i počela,
iako su nejasni naši počeci i kraj.
Gledam ovo vrijeme kako izmiče,
vijuga kao cesta, nestaje u
daljini.
Više ne znam jesam li to bio ja.
Više ne znam jesi li to bila ti.
Više ne znam je li postojalo naše vrijeme
ili sam iskopao davno odsanjane snove,
ili sam samo udahnuo preminule uspomene.
Život je kao hrđa, izjeda nas polako.
Daljine su samo privid.
Kad čovjek napusti prostor ostane duh njegov na straži.
Kad srce nekog odabere,
a zauvijek ga izgubi
pretvori se u kompas što samo ljubav traži.
Sve što sam do sada znao o životu palo je u vodu.
Sve što sam mislio o sebi više nije tako.
Tako bih opet htio biti mlad,
da popravim samog sebe.
Tako bi opet htio biti mlad,
da izgradim drugačiji svijet.
Sad je kasno za sve ono što sam mogo biti.
Svi smo mi samo pahulje na toplom dlanu Svevišnjega što se prebrzo tope.
Odlasci su samo privid.
Kad jednom odemo zauvijek
naš duh ostane na straži.
Kad srce nekom pokloniš
postaneš kompas što svoje srce traži.
Autor: Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
