MOLITVA ZA MAJKU
Ponoć je.
Ne čuje se grad.
Usnuo je.
Da se pomolim ili da napišem pjesmu?
Grad spava.
U njegovoj tišini bdije dijete sela.
Bože, Ti znaš
da sam ja veći pjesnik no vjernik.
Oprosti mi!
U mom selu Mati moja spi
i Otac sad drijema pored tople peći .
Koliko još vremena imaš za njih?
Koliko još vremena imaš za nas?
Bože, dao si mi
raskošnu svjetlost tuđeg grada
i hladnoću sive zgrade,
dok u rodnom domu gore dva crvena srca
i gasnu četri umorna oka.
Ponoć je.
Mrak se ne čuje.
Obavila se magla od uzdaha
oko mojih želja.
Redaju se slike
kao u praznom kinu na platnu.
Bože, koliko još vremena imaš za nas?
U našoj kući moja Mati sniva.
Htio bih…ma…samo bi htio
pustiti suzu kad… kad mi zausti
da posljednji put nešto kaže,
a izgubi glas.
Darovao bih joj zadnji plač,
kao što je ona meni prvi,
kad ne mogu život joj dati –
tu radost stiješnjenu između dva plača.
Bože, ti znaš
da sam ja
veći pjesnik no vjernik
kojeg molitva za Majku
baš uvijek nadjača.
Autor: Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
