MOST PREKO TUGE
Jutro.
Rano proljetno.
Bez i jedne sjene.
Kotlina.
Nad njom
teškim sivilom namočen svod.
Nebo se danomice ljušti u kišama.
Niti malo umoran od puta,
sa uzvisine,
oslonjen na okislu drvenu ogradu,
zurim u
zastrašujuće nabujalu rijeku.
Iz nje strše tek propupala stabla,
zarobljena, opiru se bujicama.
Rastoke ljubomorno grli nabujala Slunjčica.
Iznad njih kao utvara nadvio se veliki betonski most.
Preko kojeg ide cesta na kraj nevažnog svijeta.
Do njega niže,
tako ubogim se čini
manji kameno-čelični most,
koji premošćuje dvije obale,
a spaja moje snove sa stvarnošću.
Čekam ju.
Ona živi u čudesnom kutku Hrvatske.
Njene oči imaju snagu dviju Korana.
Njena duša u meni se taloži kao najljepši sedrenjak.
Njeno srce ima bezbroj krovova
za moja konačišta.
Njen osmjeh rasvjetljuje svaki
tamni kutak u meni.
Vidim u daljini ruku koja mi maše.
Pokreti njenog tijela
bude na život svaku pokopanu nadu koju je prošlost ubila u meni.
Spojenih pogleda
koračamo jedno drugom u susret,
gazeći usku stazu našeg mosta.
Bože, jesam li u bajci?
Ovo mjesto živi izvan svakog života kojeg poznajem.
Opijen trenutkom tada nisam
mogao znati,
da će se izbrojati godine nevažne,
da ću svo vrijeme zastajkivati i napuštati stvarni život.
Još zanesen gledam
sa uzvisine Rastoke njene,
ona gleda beskrajna polja Slavonije,
a nabujala Korana usamljeno teče.
U mojim očima sve nepomično još uvijek tako stoji.
Tada nisam mogao znati,
kuda će nas odvesti pruge.
Ništa nisam znao o životu.
Najveće ljubavi iščeznu kao duge,
a vrate se ponovo kad se sretnu suze i sjećanja.
Njen zagrljaj
otisnuo je priču života mog.
A most preko kojeg me prevela
stoji sve ove godine duge.
To je most koji spaja nedosanjane snove i prelazi preko najljepše moguće tuge.
Autor: Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
