NEPODNOŠLJIVA TIŠINA
Ima li išta nepodnošljivije od tišine?
Od ovog što vrat mi steže?
Što davi kao ruke.
Od ove muke?
Ima li išta nepodnošljivije od ove tišine?
Moram se izdići.
Izaći iz tijela.
Ne želim biti žrtva.
Lebdjet ću iznad svega.
Blaženo odsutan.
Bez boje.
Bez mirisa.
Bez mase.
Bez glasa.
Kao svjetlost.
Bit ću čista duša,
zarobljena između zemlje i neba.
Negdje, ne znam gdje.
Bit ću daleko.
Bit ću Anđeo
ili samo onaj bez tijela netko,
što se vinuo u nepoznato.
Da ne gleda.
Da ne čuje.
Da ne psuje.
Bit ću:
bez imena,
bez prisutnosti,
bez glasa.
I ako ću samo pomisliti da sam žrtva,
neka me klinički mrtva.
Ma neka me zauvijek tamo
gdje se bezbrižno smiješi,
gdje je blaženstvo svega,
gdje ne postoje ega,
gdje ne stanem u aršine .
I nema ove tvoje nepodnošljive tišine.
Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
