NEPREGLEDNA RAVNICA
Nisi se našla
te hladne duvanjske zime
dok sam te čekao u
gradu snijega vijavica i pustoši.
Stajah pred tvojom mladošću,
izgubljen i sam.
Vidjela nisi muškarca snovita,
kasneći pospana zabrinuta i ljuta,
opsovala si zalupivši vrata.
Vidjeh tvoje velike tamne oči u smiraju svom.
Lepršale su želje s pahuljama, nošene vjetrom nestajaše u zapusima opustjele ulice,
na kojoj ostadoše lutalice, pas i čovjek.
Našla se nisi te studene zime uz mene,
daleko od doma, od majke daleko,
skrivajući se u tamno crveni šal,
bježeći od sebe same.
Našla se nisi ni tog tmurnog proljeća u Rastokama .
Ni idućeg uranjenog ljeta na Korani.
Ni u dugi Plitvičkih slapova.
Niti u pjesmama mojim nisi se našla.
Ni ja Tebe ne nađoh
u ljetima i zimama,
ni u odsjaju zaleđene suze,
niti u jatima preplašenih ptica,
ni na jednom nebu,
baš nigdje i nikad našao te nisam,
jer sakrila te neka daleka nepregledna ravnica.
a.m.vabec
