PROLJEĆE TVOGA ODLASKA
Kad jednom zauvijek
spakiraš kufere svoje
bit će ti preteški, znam.
U njih sam ne pitajuć’ te
ugurao tuge moje
da po pola podijelimo teret rastanka.
Onda kad si tresnula vratima,
stresavši tišinu na mene,
maslačci su svejedno ostali žuti.
Bio je maj, prvi.
Bila je kiša.
Bilo je bolesno vrijeme neko.
Hodali su ljudu pod maskama,
plašeći se od sebe samih.
Vrana je zlokobno graktala,
letjevši na buri duvanjskoj.
Dobro mi došla tugo.
Ti useljavaš bez pitanja u oči moje,
kao da su tvoje.
Zeleno je polje puno kapljica kiše.
Zelene su oči.
Tišina nema boju.
Suze nemaju tebe.
Onda kad si zalupila vratima,
stresavši tišinu na mene,
prošetao sam u polje, do rijeke.
Šujica je jedva tekla,
zelena, plitka i bistra.
Pčele su zujale.
Prestale su kiše.
Tišina je mirisala na poljsku travu.
Vjetar se češkao o krošnje vrba.
A ja sam ubrao maslačak i napravio pisak.
Glasao sam se kao izgubljeno lane što košutu traži.
Gledao sam tužno čas u rijeku koja protiče,
čas u oblake sive,
što se vuku kao na pokretnoj traci nebom.
A četrdesetdeveti put Proljeće mi govori:
Ustani!
Ne možeš vratiti vrijeme.
Autor: Ante Miškić – Vabec
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
