“ŠEKSPIROVO” PISMO s PREDUMIŠLJAJEM
Sam sjedim u boravku dnevnom.
Ispijam espresso prevruć bez šećera, uz muziku preglasnu.
Vani jugo bjesni.
Tmur je u sobi dan pretvorio u polunoć.
Pojačavam glasnoću na wooferu.
Titraju sjećanja u ritmu balade o Pišonji i Žugi.
Uzimam mobilni.
Pišem.
Uvijek kad o tebi razmišljam duže od pet minuta, pišem.
Sjećaš se kad sam ti obećao da ću objaviti zbirku poezije sa samo dva otiskana primjerka? Sjećaš li se? Tada nisam imao niti jednu jedinu tvoju pjesmu. A sada imam tvoji … iii hh.
Objavit ću zbirku poezije pod imenom “Prvih 100 pjesama za tebe” ili će to biti “Zaleđena suza” ili ću je nazvati tvojim imenom, ma ne znam više, pišem stihove koje ti ionako više ne čitaš ili možda kradom čitaš.
A mogao je biti samo jedan primjerak pa da ti čitam uz vatru i crno vino dok vani bura premješta snježne nanose, a boja moga glasa mijenja boju tvojih golih zidova.
Eh…! Daleka Moja, sve oko nas je tako ironično. Tvoj posao poslovođe u supermarketu, kojeg ne voliš ali valja otplatiti kredit za novi stan, a tvoj san da ćeš postati učiteljica moja žena je pretvorila u stvarnost.
Moj posao koji me baš i ne veseli (proizvodnja prikolica za prijevoz bagera) od kojeg živim, pisanje koje volim, gotovo kao i tebe, al’ od pisanja se ne živi.
Živim za naše susrete uz kavu,
ti i ja sami,
ti i ja i moja žena,
ti i ja, moja žena i tvoj muž,
ti i ja i slučajni prolaznik…
ma svejedno.
Volim znati da postojiš negdje,
tečeš kao Slunjčica, rastačeš me u stihove i taložiš u sedrene barijere, preko kojih se prelijevam kao slap u pjesme, šiljiš moju umnu olovku redovito, tvoja daljina moje šeprtljavo piskaranje pretvara u najljepše napisane čežnje. Šteta što Ti i Ja nikada nećemo biti kao Remeo i Julija, što ćemo biti samo dvoje anonimusa u nekom zaboravljenom vremenu, osim ako … osim ako ne proklija Shakespeare u meni kojeg si zasadila.
Pišem ovu pjesmu što se pretvorila u pismo i razmišljam o boji kuverte u koju ću ga pospremiti ali nemam tvoju točnu adresu.
I dalje sam sjedim za stolom.
Glazba se utišala.
Zaudaraju ustajali uzdasi iz mene kao alkohol iz pijanca.
Samo čekam da moja predobra žena ispostavi račun za sve ovo.
P. S.
Sjetio sam se, zbirka će se zvati ” Pričao sam joj u stihovima ” , a ti bi se mogla konačno sjetiti da mi pošalješ točan broj svog novog stana prije no ti ovršitelji pokucaju na vrata, poštanski grada na Dravi ću izguglati.
I …
Znam koliko ne voliš nepregledna polja kokuruza.
A tek ja …!
Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
