UZALUD SAM HTIO BITI PJESNIK
Oduvijek sam bio onaj
što se netaknut slama.
Čeznutljiv.
Plah.
Prepun neupokojenih nada
i sanja.
Nit’ sam znao kud sa ovim svijetom,
nit’ sebe znadoh smjestiti sama.
Palo pola stoljeća na moja pleća.
Nosili me vjetrovi kud su htjeli.
Trzao me život,
ko pseto na kratku lancu.
Tješila me tuga
da ne postoji sreća.
Sad starost čeka iza ugla.
Ostavljam sve za sobom
ono što gradih s malo znanja i puno bijede.
U crvotočinastoj škrinji,
kao ruho stara cura,
gledam svoje kose sijede.
Jesam…,
uzalud se trudeć’ biti pjesnik,
pišao sam uz vjetar.
Razdaljinu međ’ nama
niti jednim stihom
ja ne skratih ni za milimetar.
Ante M Vabec
www.tomislavnews.com
