BIJELA ZASTAVA
Nekad mi je pohodila snove
kao tople krajeve snijeg,
na radost sve djece nedorasle u meni.
U tim snovima
znala se osamiti uz rijeku.
Držah ju bojažljivo za ruku.
Poljubismo se ponekad nespretno.
Nemušt bih ostajo, probuđen, zbog ljepote sna.
Nekad mi je pohodila snove
a pjesma bi niknula u pukotini bedema
kojim se opasivala.
Dani su se odavno zakotrljali
naguravši se u godine
što posrću jedna preko druge.
Saplitao sam se o stvarnost
u kojoj nije bilo mjesta za imaginacije.
Ogoljavao sam i listao čekajući,
kao stara krošnja negdje na osami,
bivajući sve tvrđe, izboranije kože.
Konačno sam pojmio,
kad dlanom zakloniš sunce nisi u hladu,
kad se pogledm uspneš na vrh planine
ne znači da si ju osvojio.
Ovo nebo nije ni moje ni tvoje.
Ova zemlja ne pripada nikom.
Ma koliko mjenjali boje
na našem jarbolu
uvijek se zavijori posljednja
zastava bijele boje.
Ante Miškić Vabec
www.tomisalvnews.com
