Danas ti je rođendan, a možda i nije danas. Nije ti sigurno danas ali u papirima je. Uvik si govorio da si mlađi nego što jesi, samo te mater puno poslje rođenja upisala u papire. Po mom mišljenju koliko god godina da si imao svakako si prerano otišao.
Bilo kako bilo, danas ti palim sviće ali ne na torti. Ne na onoj torti od voća i malo šećera što sam samo za tebe pravila (znam da si obožavao slatko, nego baba puno žugala kako ću ti šećer povisit pa nisi smio jest čokoladne). Palim ti sviće a ti ih nećeš puhati. Ovo su ti moj Ante malo drugačije sviće. Ove su stavljene na hladni mramor umisto slatku tortu. I nema ih 80 okruglo nego 1. I nisam sretna što ti ju palim. Nikako. Volila bi moj mali više od ičega na svitu da naslonim glavu na tvoja prsa i slušam otkucaje života. Onako dok sidimo na ljulji, u još uvijek proljetni dan; da ti uz obećanje kako te volim najviše pričam kako ne znam šta bi bez tebe, a ti da mi obećaš kako nikad neću morat bez tebe. To je jedno od dva obećanja koja si u 20 godina moga života prekršio. Drugo obećanje je bilo zadnje prisegnuto kada si mi reko da ćeš me čekat da se vratim iz Duvna i da nećeš otić nikuda. I bila sam ljuta Ante jer si me cili život učio kako trebam držat riječ- Ljude koji nisu od riječi nitko ne voli i to nisu ljudi. Da se zemlja ruši obećanje se triba ispunit.
A ti me nisi čekao, barem ne u krevetu. Čekao si me u neudobnoj svilenoj postelji. U prostoriji punoj cvića.
Ali ja te i dalje volim najviše na svitu. Jer da se zemlja ruši obećanje se triba ispunit.
Uvik i zauvik voli te tvoja Mala.
www.tomislavnews.com
