„Gledam na televiziji da su se nogometaši minhenskog Bayerna plasirali u finale Njemačkog kupa, pa vas molim napišite javno da im šaljem iz duvanjskog sela Mrkodola čestitku i želim da osvoje kup, a hoće, sigurna sam, jer je to pravi klub i pravi su ljudi“, iznenadi nas jutros baka Beka iz Mrkodola svojom molbom.
A kakve veze ima baka Beka s Bayernom, nećete vjerovati?!
Do sada smo, uglavnom, pisali o zanimljivim pričama duvanjskih gastarbajtera, zanemarujući tisuće Duvanjki-gastarbajterka koje imaju, možda, zanimljivije priče od Duvnjaka-gastarbajtera, pa ćemo u nekoliko nastavaka objavljivati priče iz života duvanjskih žena na radu u inozemstvu.
Prije dva dana objavili smo prvu priču bake Beka, a danas objavljujemo drugu.
-Radila sam ti ja u Njemačkoj, u Minhenu početkom 80-tih godina prošloga stoljeća, kada sam s dvoje maloljetne djece otputovala suprugu koji je već dugo živio i radio u Minhenu. Dvije starije kćeri su već bile odrasle i studirale u domovini.
Moj suprug je sa svojom kolonom 70-tih godina prošlog stoljeća gradio Olimpijski stadion u Minhenu, potego je neke sportske veze od tada i zakratko – evo mene na poslu pomoćne kuharice FC“Bayern“ u Minhenu. Uz pomoćni stadion bile su zgrade i apartmani za osoblje, pa sam i ja uselila u jedan od njih.
Bože moj je mi bilo lijepo. Iz apartmana sam silazila na igralište, s prozora gledala treninge Bayerna, a u kuhinji kuhala po njihovoj želji, najčešće našu, duvanjsku hranu. Pite su svi voljeli, samo nisu smjeli uvijek jesti ono što bih skuhala, nije im doktor dao, pa bi često, kad ne bi imali utakmice, dolazili u kuhinju na igralištu i naručivali što im skuhati. U početku sam jako malo razumjela što žele, kuhala bih ili pekla što znam, a glavna kuharica mi dopuštala, pa bi onda oni birali što im se sviđa, a puno toga im se sviđalo. Ja sam već bila upoznala njihov ukus i znala što kojemu odgovara. Tada je igrao Slovenac Brane Oblak koji je igrao i u Hajduku, on je meni, odnosno igračima Bayerna bio prevoditelj. Tad je igrao i Karl Rummenigge, a sjećam se mnogih tadašnjih igrača.
Često bih ih gledala s prozora kako trče, treniraju na igralištu, dok me jednom nisu pozvali da siđem na travnjak, da mogu trčati s njima, da malo treniram, da je to zdravo…Meni je baš dobro došlo, razbudila bih se, a oni su govorili da sam ja njihova trenerica, nekada su me tako i zvali, jer sam ja znala reći što im je dobro rano ujutro radit“, priča Beka i iznosi detalje iz svoje „trenerske“ karijere.
„Ma bila sam im ja i doktorica, kad bi nešto pojeli što im ne odgovara ili se prejeli, a događalo se i to, pa bi ih trbuh zabolio, doktoru nisu smjeli reći, a ja bih im rekla da malo legnu, da se skupe, stave ruke na trbuh…Oni bi poslušali i začas bi trbuh pribolio…A kad bi po noći popili, pa ujutro na trening došli mamurni, prvo bi kod mene svratili na razbijanje mamurluka i uvijek našli načina zahvaliti.
Posebna je priča s iščašenjem nogu, pa kad je izvrnu, nategnu mišić, kad ih prisiče priko leđa…
I sada ne propuštam utakmice FC“Bayerna“, njihova sam vatrena navijačica, a i je dobar klub uvijek bio, a sada kada ih vodi Kovač ne treba ni govorit.
Zato im i ovom priliko čestitam na ulasku u finale njemačkog kupa, ma osvojit će oni to!- uvjerena je baka Beka iz Mrkodola i završava svoju zanimljivu priču molbom da ovo ne pročita Dalić, može je zovnut za savjetnicu ili da mu oda neku tajnu „Bayerna“, što ona ne bi rado.
Nastavak o zgodama bake Beke u “Bayernu” slijedi…
