Kakve opasnosti postoje za pitku vodu, pa time i za osnovu života ljudi koji, vjerojatno, neće postati šeici?
U dolini rijeke Niger, u dalekoj Africi, ratuje se već desetljećima. Nigerija je doduše i dalje jako siromašna država, iako je bogata ispod svoje kore – u borbi za jeftinu naftu bijesni rat svakojakih grupa, religija, uvjerenja, nada, očaja, bijede i sjaja. Narodi Nigerije od silnog bogatstva gladuju, prevareni su, njihova djeca nose oružje i ubijaju drugu djecu.
PIŠE : Blago Vukadin/www.tomislavnews.com
Nafta se ipak crpi, iako narod trpi.
U Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj vlada dugotrajna gospodarska kriza, traže se panično izvori novca koji bi financirali „zarađene“ provizije nezasitnih posrednika i rupe bez dna u državnim proračunima, za kruh svagdašnji bezbrojnih savjetnika, ministara i njihovih bijesnih kočija.
Hrvatska javnost koliko-toliko informirana je o planiranim platformama za crpljenje nafte i plina na Jadranu, ljudi se polako počinju pitati gdje ih to može odvesti, hoće li svi Hrvati preko noći postati mali šeici, ili će pak samo netko od „sposobnih“ dobro zaraditi, ne pitajući se kakve katastrofalne posljedice po turizam može imati samo jedna mala nesmotrenost.
A nezgoda ima, itekako, događaju se čak i u puno razvijenijim i ekološki svjesnijim društvima. Dobro je stoga da se pokrene javna diskusija prije nego shvatimo da nema povratka.
Dobro sakriveno iza visokih bosanskih brda, kakva je ta zemlja po prirodi, skoro nečujno i tajno, da ni lisice, ni vukovi ne čuju ništa, provodi se plan prodaje energetskih potencijala Dinarida jednome velikom svjetskom koncernu, izravno ili neizravno umiješanom u puno naftnih i bojnih polja diljem ovog našeg planeta.
Planira se, intenzivno i žustro, prodati koncesiju za nekoliko narednih desetljeća jednom energetskom gigantu. Sve to je još prošle godine trebalo biti dovršeno, ali su se vrli predstavnici neinformiranog naroda posvađali oko stolica savjetnika, odnosno oko toga tko će koliko dobiti, pa konačni ugovor još nije potpisan, ni legaliziran.
Zato nije zgorega postaviti nekoliko pitanja:
Zašto oni koje je narod izabrao da zastupaju njegove interese i čuvaju njegovu zemlju, ne informiraju ljude o tomu što planiraju učiniti?
Kako bi bilo da se o toj temi diskutira u javnosti? Da se zna kakav je ugovor?
Kakve opasnosti postoje za pitku vodu, pa time i za osnovu života ljudi koji vjerojatno neće postati šeici?
Kako bi bilo da narod odluči hoće li njegova djeca piti naftu ili vodu?
Kako bi bilo da se zna što se igra iza zatvorenih vrata?
Znam da ima puno ljudi koji bi prihvatili bilo kakvu investiciju, jer jednostavno nemaju od čega živjeti, nemaju posla. Znam također da zvuči licemjerno ako ja, koji već desetljećima radim u inozemstvu, popujem drugima o zaštiti okoliša.
Ali baš zato smatram neophodnim ljude koji su sa svojom djecom ostali u domovini otvoreno informirati i pustiti ih da sami odluče o tome što će se uraditi u njhovu zavičaju.
Foto: VL
