Mandoseljani su obično stasiti i jaki muškarci, doduše ima iznimki koje potvrđuju pravilo, ali većina ljudi koji se rode i odrastu na mandoseljskom zraku raspolaže snagom koja se u modernoj literaturi susreće samo u romanima o Asterixu i Obelixu.
Jedan Mandoseljan koji je i bez čarobnoga napitka imao natprosječnu snagu bio je pokojni Šćeta.
Šćeta je kao dijete nakon Drugoga svjetskog rata, igrajući se zaboravljenom bombom, izgubio jednu ruku, a ona druga, „zdrava“ tom je prilikom također jako oštećena pa je vjerojatno zbog toga dobio nadimak Šćeta. Njegovo krsno ime malo tko zna, možda tek netko od njegove djece koje je sa svojom Cebarkom imao, čini mi se, sedmero.
A ni njihova djeca nisu sitna −dodušeCebarkin kruh bio je najbolji u selu, ali bilo je i drugih potreba pa je Šćeta radio ono što je najbolje znao da bi svojoj obitelji omogućio normalan život. Naime, on je svake jeseni išao u Vran u sječu drva, za sebe i za druge obitelji u selu.
Uredno složenih cjepanica uvijek je bilo dosta u njihovoj kući, a ono što nisu sami trebali Šćeta bi prodao drugima i tako zarađivao svoj novac. On bi svojom jedinom, bolesnom rukom nasjekao dovoljno drva, natovario ih na kola, dotjerao i istovario kod kuće, sve to bez ičije pomoći. Netko drugi s takvim hendikepom vjerojatno ne bi ni motorke upalio − ali Šćeta nije bio takav!
Zato, štovani čitatelju, strpi se i saznaj o čemu se radi u ovoj mandoseljskoj priči.
Jedne jeseni Šćeta je, kao i uvijek, s kolima otišao u Vran, sakrivši se malo dalje od šumskogaputa da ga šumar ne vidi i počevši užinati. U tomu trenutku naišao je šumar, novi djelatnik šumske uprave koji Šćetu nije poznavao. Kad ga je vidio kako se muči režući slaninu i luk upitao ga je što radi ovdje, a Šćeta mu je odgovorio da mora nasjeći malo drva za zimu jer ima puno djece i ne zna što će ako ne bude ogrjeva.
Šumar, vidjevši ga bez jedne ruke i s drugom na kojoj su dva prsta bila skučena, smilovao mu se i savjetovao mu:
- Dobri čovječe, ajde ti sa mnom, ovdje ti drva nisu baš dobra. Idemo mi na jedan proplanak gdje ima samo velikih, pravih bukvi bez ijednog frža. Tamo ti nasijeci za sebe i za svoju obitelj koliko god stigneš, sve do popodne jer će onda doći stari šumar da mi pokaže Vran. Sve što danas nasječeš natovari na svoja kola i vozi kući da imate za grijanja.
Kad su stigli do proplanka, Šćeta jebrzo spoznao svoju priliku vidjevši krasne bukve pa je priupitao:
- Veliš sve što stignem! Mogu posić’ svako drvo na ovom proplanku? Mogu li popodne dovest dicu da mi pomognu natovarit?
- Ma možeš, kako ne, nek’ ti pomognu natovarit sve što ti nasječeš − nasmijao se šumar misleći da čovjek s takvom rukom ne može niti jednu jedinu bukvu oboriti: − Možeš već početi, zašto čekaš? − nadodao je − Neka, ajde ti radi svoj poso, ja ću još do kraja pojist pa ću onda počet −odgovorio mu je Šćeta, nadajući se da će šumar brzo nestati.
Tako je i bilo, šumar je otišao uzbrdo, a čim je odmaknuo dovoljno daleko Šćeta je upalio motorku i započeo sječu kakvu Vran, unatoč svojoj starosti, još nije doživio. Bolesnom rukom rušio je jedno drvo za drugim, ne odmarajući ni sekunde, a u ritmu od dvije-tri minute po jedna velika bukva popustila bi i padala na zemlju.
Svako Božje stvorenje, sve što puže, gmiže, leti, trči, skakuće i kreće se bježalo je glavom bez obzira, čuo sam da ni divlje svinje više ne navraćaju u taj dio Vrana. Jedino su Šćeta i njegova motorka ostali i nisu pauzirali.
Oko tri sata popodne cijeli je proplanak bio skoro pa čist, samo nekoliko malih žbunova i pokoje slabije stablo dali su naslutiti da je tamo prije nekoliko sati bujala gusta šuma.
U isto vrijeme kad je Šćeta završavao posao, u Vran je stigao stari šumar da svome nasljedniku pokaže na što i posebno na koga mora pripaziti. Upitao ga je ima li što novog, a kad mu je ovaj odgovorio da je sreo samo jednog invalida, starijega čovjeka bez jedne ruke i da mu ga je bilo žao toliko da ga je odveo na najljepši proplanak, stari šumar najprije je problijedio pa požutio i na kraju poplavio, hladni znoj ga je oblio,a kad je k sebi došao htio je najprije zagalamiti na naivnoga nasljednika, no glas ga je izdao. Jedva je proslovio:
- Je li mu ona ruka što je ima isto bolesna?
- Je, nije mogao ni slanine odrezati njome − odgovorio je novi šumar ne znajući o čemu se radi.
- Jadni mi, ode nam šuma − izustio je stari šumar potrčavši u pravcu proplanka, a novi, mladi čuvar vranskih bukvi i jela zadihano je pokušavao dostići svoga prethodnika.
Kad su stigli do proplanka Šćeta je opet užinao, taman je bio pojeo zadnji komad slanine. Jedino šume više nije bilo!
Čuo sam da je kasnije sa svojom djecom punu nedjelju dana dovozio drva kući, sve same ravne, visoke bukve. Lijepo je bilo cijepati ih, onako pravilne, bez frževa. Te zime u Šćetinoj, kao i u mnogim drugim mandoseljskim kućama, sigurno nije bilo hladno.
www.tomislavnews.com / Tekst: Blago Vukadin, iz knjige ” Priče iz Mandina Sela”
