Sjećanje na posjet ratnicima na kupreško-tomislavgradskom bojištu i uspomenu na ratnu reportažu “Ni kralj Tomislav ih se ne bi posramio”, objavljenu u Vrisku, 21. siječnja, 1993. godine s čitateljima Tomislavnews.com dijeli pjesnikinja, novinarka, i ratna reporterka iz Širokog Brijega, prof. Blanka Kraljević
O duplerici kao najatraktivnijem dijelu novina, na sastanku redakcije uvijek se dogovaramo najduže. Otpočetka smo se trudili napraviti je atraktivnom, ali ne pod svaku cijenu. Otkad je počeo rat puno je lakše doći do zanimljiva teksta i atraktivnih fotografija definitivno. Nažalost, svakodnevno se povećava broj ratnih atrakcija.
-Do prije nekoliko godina na sućuti nisam smio pogledati prema sanduku s mrtvacem, povjerava mi se kolega fotoreporter, a sad samo razmišljam iz kojeg bi kuta fotografija bila atraktivnija. Izgubio sam taj osjećaj straha.
– Izgleda da se opet nešto događa na tomislavgradsko-kupreškoj bojišnici. Vidite o čemu se radi, pa bismo ovaj put mogli imati duplericu sa sjeverozapada, za promjenu, rekao je glavni.
Iako koristi množinu i ne gleda prema meni, znam da je raspitivanje i dogovaranje terena moj dio posla. Srećom, na koricama rokovnika kojega trenutno koristim imam mali milijun telefonskih brojeva za kojima posežem u ovakvim situacijama. Znači, otprilike svaka dva tjedna jer je Vrisak dvotjednik. Unaprijed se radujem jer se s poslovično srdačnim i ljubaznim Duvnjacima uvijek lako i brzo dogovorim, pa je tako bilo i ovaj put.
Kolega i ja po navici pregledavamo svoje torbe i nakon što zamijenimo potrošni materijal već smo spremni. Upozorava me da ponesem što maskirno da se ne bi ponovio slučaj s livanjskog terena kad me umalo nisu pustili na crtu . Ubacujem maskirnu košulju i jedva čekam polazak, iako krišom od ukućana pojačano osluškujem vijesti s kupreško-tomislavgradske bojišnice. Na dogovoreni nadnevak sjedamo u redakcijsku jedinicu i stižemo u Tomislavgrad prema dogovoru. Golf je star i kočnice su mu loše, ali inače služi svojoj svrsi. Izgleda da je ipak bilo šuma u komunikacijskom kanalu jer smo stigli na dan kad su pripreme za svečanu prisegu novaka bile na vrhuncu, pedeovci u žurbi, a telefonske linije u prekidu. No, bez obzira na naš diverzantski upad, standardno su svi prijateljski raspoloženi i spremni pomoći. Dok se oni ipak malo preslože, mi ćemo prošetati gradom. Za razliku od Širokog Brijega, primjećujem da je Tomislavgrad još u pravom ratnom dekoru. Vreće s pijeskom i balvani neizostavni su dio gradske scenografije, a na ulicama je nemoguće sresti civila. Logično, jer je ovih dana po gradu padalo prosječno stotinjak projektila, a i bojišnica je redovito primala svoju porciju. Prošetali smo do Doma MH i pogledali izložbu, a ja sam zavirila i u pokoju trgovinu i uvjerila se da su odlično opskrbljene i da su cijene visoke. U posjet ćemo Prvoj bojni Brigade „Kralj Tomislav“.
Jednu njezinu satniju zatječemo ispred zgrade zapovjedništva. Upravo su odradili teren, pa su raspoloženi. Kolega uvijek u potrazi za atraktivnim fotografijama ostaje napraviti poneki snimak, a ja pokušavam stići hiperaktivnog pedeovca i konačno shvatiti koga tražimo i gdje zapravo idemo. Saznajem da ćemo do Šujice ipak morati našom jedinicom, a odatle ćemo vojnim vozilom na prvu crtu. Vozimo se u društvu Ivana Dilbera Ramca, pomoćnika zapovjednika za IPD. Dok putujemo prema Šujici, razmišljam o poznaniku s faksa iz Šujice i odlučujem pitati za njega prvom prigodom. Da situacija nije ratna, vjerojatno bih uživala u krajoliku, ovako sam nestrpljiva, a pomalo me i strah. Šujica je nekad imala jedan od najpoznatijih disko-klubova u regiji, a sad je tipično selu u blizini bojišnice. Na većini kuća vidljivi su ratni tragovi, ali i napori da se poprave makar krovovi kuća. Upoznajemo svoje ratno duvanjsko društvo i krećemo tamo negdje, odnosno na najistureniju crtu prema Kupresu, ako sam dobro razumjela pedeovca od kojeg je teško doći do riječi. Ispred kuće u kojoj je zapovjedništvo satnije, samo smo prešli u vojni terenac i upoznali zapovjednike bojne i satnije. Naziv položaja na koji idemo mi ionako ništa ne znači, a kako se i inače trudim ne pamtiti nazive mjesta od straha da nenamjerno ne otkrijem neki položaj naše vojske, usmjerena sam na najopasniju nizbrdicu kojom sam u životu prošla. Put je nov, širok i dobro održavan za ratne prilike, ali treba voditi računa da takve putove inženjerija Hrvatskoga vijeća obrane napravi za jednu noć, pa to najbolje oslikava uvjete vožnje.
Nakon opasne nizbrdice slijedi nenormalan uspon, ali satnik nas uvjerava da smo skoro stigli. Usput smo saznali da je polugodišnji mir na ovom dijelu bojišnice prekinut nakon diverzantske akcije kod Rilića u kojoj je stradala „mala Rada“, zapovjednica tenkovske jedinice koja je sudjelovala i u borbama u Vukovaru.
Poslije cijele vječnosti konačno stižemo na prvu crtu, pa nas zapovjednik upozorava da možemo vidjeti Gornji i Donji Malovan, po zlu glasu čuvena četnička uporišta. Nije problem u tome što mi vidimo njih, nego što i oni vide nas. Moj kolega Jozo u takvim čascima obično dobije inspiraciju, pa tako i sad tvrdi kako ga je „više strah vožnje, nego četničkih granata“.
Konačno dolazimo do rova u kojemu su momci koji izvješćuju zapovjednika da su upravo prošle tri cisterne s vodom u pravcu Ravnoga. Čudim se što ne djeluju u takvim situacijama, ali na snazi je prekid vatre koji naši poštuju. Ovo je inače najisturenija kota prema Kupresu, a kad bi četnici držali pješačku crtu, njihovi bi vojaci bili vidljivi golim okom. Idemo do sljedećeg rova u kojem zatječemo još dvojicu mladića. Dalekozorom promatramo događanja s neprijateljske strane. Komentiramo kako nema znakova života.
– Tako je stalno, kažu nam momci.
Odatle imamo odličan pregled. Na lijevoj strani su Gornji i Donji Malovan, s desne strane Ravno i Rilić. Sredinom se pruža Kupreško polje, a tamo dalje, u nekoj izmaglici, vidi se Kupres.
Crkva velika i lijepa dominira Malovanom. Doznajemo da su joj u ratu popravili krov.
– Lako ga je bilo obnoviti, ta ima hrvatskih kuća u Kupresu, govore s gorčinom u glasu. Vraćamo se u bazu.
JAZAVCI IZ BRIŠNIKA
Momke zatječemo ispred kuće, upravo su ručali. Sjede i šale se. Tek su stigli. Svi su iz Brišnika, osim zapovjednika, ali on je brišnički zet, pa je i on njihov.
– U Tomislavgradu se postrojbe dijele na Prvu bojnu i ostale, kaže nam zapovjednik . Ovi su momci više od godinu dana u odori, a to se ne može preskočiti ni zaboraviti. Polako se upoznajemo. Prvo nam pristupa dozapovjednik satnije koji usporedno ratuje i studira, a onda nam se priključuje i najstariji među njima za koga mi kažu da ima pravo na dvije mirovine, iako još uvijek ne uživa ni jednu. Svi su jako mladoliki, a napominju mi i da su neoženjeni. Za svaki slučaj. Vrlo osebujni,simpatični i duhoviti mladići koji na prvi pogled mogu zavarati svojom mladolikošću jer neki od njih već imaju impresivne ratne životopise i iskustvo. Kažu mi da je na položaj na kojem se oni trenutno nalaze padalo u prosjeku najviše granata, ali da nitko od njih nije poginuo. Imali su samo jednoga teže ranjenog. I neki dan je bilo gusto, ali mi tada nismo bili na položaju nego u pričuvi.
Malo dalje susrećemo još jednu skupinu branitelja iz Druge satnije oko kojih su neke čudne naprave. Kažu nam da su to „ose“, bacači granata i tome slično, ali nemamo vremena ostati s njima jer mrak već pada i zapovjedniku se žuri. Ljubazni satnik da bi nam prikratio putne napore traži od vozača da vozi prečicom, ali vozačima je tim putem zabranjeno voziti zbog toga što su u agresorskom vidnom polju. Ipak, zapovjednik je uporan i krećemo. Ispričava nam se, ali nas uvjerava da se ništa neće dogoditi iako ćemo nekoliko desetaka minuta biti na otvorenome jer se nekoliko čimbenika mora poklopiti da bi nas možda pogodili. Nije mi baš ugodno, ali čim zapovjednik pristaje na tako što iz svoga kratkoga vojničkog iskustva znam da velike opasnosti nema. Osim straha od možebitne tenkovske vatre, veći je jedino strah od pogrešna pokreta mladića uz kojeg sjedim. No, Josip zaslužuje sve pohvale za vožnju. Usput slušamo emisiju Pozdravi i želje na Radio-postaji Tomislavgrad. Smjenjuju se čestitke i pozdravi i u jednom časku Dražen Žanko zapjeva „Mislili su neki već nas neće biti“. U tom trenutku Jozo prekida priču koja nije bila posebno zanimljiva i uvjerava Josipa i mene kako su pjesmu naručili članovi Vriskove redakcije svojim novinarima koji se nalaze na zadatku u Tomislavgradu. Ubrzo smo umakli iz agresorskoga vidnog polja.
Kad smo već svojim dolaskom ometali i ugnjavili pedeovce u pripremi prisege novaka brigade „Kralj Tomislav“, oni su nam se odužili pozivom na svečanost. Svečanost je održana u Brišniku, rodnome mjestu Mijata Tomića. Na sportskome terenu osnovne škole u nazočnosti rodbine novaka i velikog broja posjetitelja i gostiju, novake je pozdravio, blagoslovio i darovao im krunice fra Gabrijel Mioč, gvardijan Franjevačkog samostana u Tomislavgradu. Svoj blagoslov novacima dao je i Omer efendija Kozić, hodža tomislavgradske džamije. Nazočni su burno pozdravili pukovnika Željka Glasnovića, zapovjednika Brigade „Kralj Tomislav“ i žive legende ovog kraja koji je, obraćajući se nazočnima, između ostalog, rekao: “Imamo volju, znanje i tehniku za obranu domovine. Nitko nas ne može pregaziti”.
Na kraju ovoga velikoga slavlja bojovnicima i njihovim gostima prigodnim riječima obratio se Mijo Tokić, tomislavgradski gradonačelnik. Kako je već red, zakon i običaj, nakon svečanosti pripremljena je bogata zakuska kojom smo završili svoj uzbudljiv i plodan novinarski teren i vratili se u redakciju puni dojmova i kvalitetnog materijala kojem se naš urednik radovao više nego svojim novinarima.
www.tomislavnews.com/ Piše: Blanka Kraljević/ Foto arhiv TRN-a
