KIŠOBRAN
Otresamo kišobrane i ulazimo u kuću. Ostavljamo ih da se suše, a nas dvije jurimo u kuhinju uzeti čokoladu i skuhati kavu. Uz otvoren balkon slušamo kišu. Ja pijem kavu, Anđa mlijeko. Pretvara se da pije kavu. Obožavamo slušati kišu. Obožavamo piti kavu skupa.
Nakon što je eksirala svoju “kavu”, otrča u hodnik i vrati se s kišobranom.
“Ja sam stara baba, ja sam stara baba..” ponavljala je oponašajući drhtav glas starice.
Oslanjala se na kišobran.
“Anđe ostavi kišobran, slomit ćeš ga!”
“Ja sam stara baba…”
“Ostavi kišobran!”
“Ja sam stara …”
BUM!
Ručka kišobrana se odlomi a Anđa se na mjestu ukopa i pogleda u mene.
I ja sam zastala, ali me misli odnesoše četrdesetak godina unazad.
Koji déjà vu!
Bilo mi je otprilike pet-šest godina. Otac se s putovanja vratio s darom za majku. Veliki crveni kišobran s crnim kineskim znakovima i čvrstom drvenom ručkom. Bio je to pouzdan kišobran i majka ga je obožavala. Jednog dana uzela sam kišobran i ušetala u kuhinju, oslanjajući se na njega i držeći se drugom rukom za križa.
“Ja sam stara baba, ja sam stara baba..”
“Blaženka ostavi kišobran, slomit ćeš ga!”
“Ja sam stara baba…”
“Ostavi kišobran!”
“Ja sam stara…”
BUM!
U mojoj maloj ruci ostala je ogromna ručka pokojnog kišobrana. Majka je digla s poda kišobran i klepnula me s njim po turu. Nešto je malo i viknula, ali nije to bilo niti dio onoga što sam očekivala.
“Oprosti mama” , trgne me Anđin glas te me vrati u prezent. Gledala me zabrinuto i tužno. Kao da je shvatila da sam odlutala daleko u neku svoju skrivenu kišobransku tugu.
“Nema veze babo moja, kupit ćemo novi.”
Zagrlimo se moja draga babuška i ja. Skrivam suze, ona se jako brine ako ja plačem.
Boli ova njena živa i nježna ljubav. Virim u sebe, u svoju nutrinu i pitam se je li moja majka mene voljela toliko koliko ja volim moju babušku?
“Ma da, mama, pa to je samo kišobran!” Tješi ona mene. Ne zna da suze teku zbog nekog davnog kišobrana i neke druge Anđe.
***
U vrijeme kada sam ja odrastala, kišobrani su bili luksuz i gotovo nedostupni. Popularni su bili sklopivi, bili su jeftiniji i mogli su se pospremiti u torbu.
Brojnija obitelj, poput one u kojoj sam odrastala, morala je izdvojiti pravo malo bogatstvo za kišobrane. Naravno, to nije činila gotovo niti jedna duvanjska obitelj. U kući se znao naći pokoji kišobran. Svaki je imao neku dijagnozu. U najboljem slučaju bi jedan bio ispravan.
Jutrom krene akcija, a najbrži prolazi najbolje. Gledajući unatrag, pitam se zašto smo uopće pokušavali nositi kišobran. Duvanjski vjetar i kiša su sve izvrtali naopako. Hodanje s kišobranom više je sličilo veslanju. Malo lijevo, malo desno. Ako ga izvrne naopako onda ga samo okreneš u kontra smjeru pa se on vrati. Poput nekakvog kišobranskog valcera. I koliko god bila vješta, u školu sam dolazila pokisla.
I danas se borim s kišobranima, vjetrenjačama, vjetrovima. Drugi vjetar, drugo jugo, neko drugo mjesto i drugo vrijeme. A u meni sve isto. Kiša, kišobrani, igre, kave. Kišobrani i vjetrenjače.
I Anđa. Moja babuškica.
Piše: Blaženka Šarlija (Pranjić)
www.tomislavnews.com
