Često u mislima odlutam u svoju čaršiju iz koje sam otišla prije 30 godina. Duže sam stranac u tuđini nego što sam bila domaća u čaršiji. Svejedno, u mene je ona utkana poput nekog tjelesnog sustava. Onako uz krvožilni, limfni, živčani, imam i moj čaršijski sustav.
Puno je boli vezano uz moja sjećanja. Ali svejedno, volim moj mali grad.
Piše: Blaženka Šarlija – Pranjić
I sada, iako daleko od njega, ja se često sjetim nekih osoba i događaja. Trgnem se i zaustim upitati gdje su ti ljudi i jesu li dobro, ali u tom trenu shvatim da je oko mene neko drugo nebo i neki nečaršijski ljudi i da oni ne mogu odgovoriti na moja pitanja.
Tako sam se neki dan sjetila Atke. Dok smo sjedili na balkonu, pokraj majkinih oliandera, začulo bi se glasno vikanje: Oslobođeeeeenjeeee!!”
Imala sam tri godine, otac bi mi dao nekakvu kovanicu i poslao da kupim novine. Morala sam biti brza da Atko ne ode i otac ne ostane bez novina. “Đes’ ti mala”, rekao bi mi dok bi uzimao novac, smotao mi novine i nastavio vikati “Oslobođenjeeeee”.
Zapravo ništa nikada nisam znala o njemu. Ali uredno smo se pozdravljali cijelo moje odrastanje, još dugo nakon što je prestao prodavati novine. Znao bi mi reći : “Đes’ ti mala Pranjićka”.
I onda nakon nekog vremena, samo ga je nestalo. Ptica nebeska, nečujno odlepršala.
Toliko osoba je umrlo. Osoba koje su bile duša grada. Kojima ne znam ni ime jer sam bila mlada i sebična i nije me pretjerano zanimalo. Ili sam znala, ali sam zaboravila jer sam otišla stariti negdje drugo.
Otišla sam s puno gorčine. Mrzila sam ono što karakterizira sve manje sredine. Ćakule. Svaki dan nova ćakula. Te žene su bile brze i opasne. Vraćajući se iz škole, dočekala bi me ćakula koju su one spretno i brzo poput telegrama odaslale prema mojoj kući. Tako su moji svaki dan znali gdje, kada i s kim sam bila. Što u srednjoj školi nije bilo dobro jer smo uglavnom lagali i bježali iz škole ako bi se pružila prilika. Nismo pljačkali banke, samo smo se družili po kafićima i slušali najnoviju stranu glazbu. Ne trebam napominjati da se na svaki moj prijestup dodalo više.
Danas kada pogledam u te žene, vidim da su utihnule. Same, stare i umorne, potrošile su svoje priče. Ćakule su preuzele neke nove, mlade i ambiciozne žene. Na meti su neki novi klinci. A oni krasni ljudi koje sam voljela, koji su uvijek znali dati osmijeh, koji nisu tražili trun u bratovu oku, oni su još uvijek isti. Niti su ostarili ni oronuli. Sjaj njihovih duša čini ih vječno lijepima i besmrtnima. Oni su moja čaršija, ona ista čaršija koja me srčano zagrli svaki put kada joj dođem. Čaršija koju moja djeca svaki dan gledaju u meni. Kada razvlačim pitu, kada svaku subotu generalno čistim kuću, kada pričam o Mujinom bureku i sladoledu, zornicama, snijegu, o mojim predivnim profesorima, školskim provalama, o našim predivnim svećenicima i časnim sestrama, o orguljama, o Domu kulture, o Likuši i Hazni, o šljivama i zerdama.
Koliko god vremena prošlo, to se ne mijenja. Moja čaršija zauvijek je u meni.
www.tomislavnews.com
