NEMIRNI PRSTI
Kao dijete sam se znala dugo zagledati u svoje prste i diviti se Božjoj domišljatosti. Nešto tako malo i gipko, a sav teret svijeta prijeđe preko njih. Uvijek sam imala snažnu potrebu micati te moje prste. Netko ima sindrom nemirnih nogu, ja imam sindrom nemirnih prstiju.
Kada sam napunila 8 godina, u mom gradu se otvorila prva glazbena škola i otac me upisao. Klavir je bio puni pogodak, moji prsti su svakodnevno plesali, na veliku muku i očaj svih koji su to morali slušati. Ali ja sam bila sretna kao nitko. Nakon nekoliko godina, ne znam točno koliko, škola se zatvorila zbog nedostatka profesora i lošeg odaziva djece. Opstalo je nešto gitarista, jednu pijanisticu su spasili roditelji poslavši je u Zagreb, a ja sam ostala izgubljena u još jednom gubitku. Išla sam ja još koju godinu u naš Dom kulture i vježbala, ali su mi moji to jednog dana zabranili jer se činilo kao priličan gubitak vremena, a ostalih obaveza je bilo previše.
I odoše moji prsti na pauzu.
Malo ću se vratiti unatrag i ispričati kratku anegdotu. Imala sam 9 godina. Pisala sam pjesme i priče u bilježnice kao i sva ostala djeca. Silno sam željela pisaću mašinu. Moj drugi hobi bio je šivanje. U to vrijeme sam zapravo samo uništavala odjeću, vjerujući kako je popravljam. I silno sam željela šivaću mašinu.
Jednog dana, sva nadobudna dođem svom starom i postavim mu “mudro” pitanje.
“Tata, što misliš, je li pametnije da mi kupiš pisaću ili šivaću mašinu?” Naravno da je pročitao odmah moj pokušaj, zeznuta je to raca, s njima ne možeš nikako na zelenu granu. Oni se rađaju sa životnom školom.
“Neću ti kupiti ni jednu, još si ti mala, ali da moram radije bih ti kupio šivaću. Od toga ima kruha, od pisanja nema ništa.”
Otišla ja žalosna jer mi pokušaj nije uspio, a i duboko me pogodio njegov komentar o pisanju.
Još koju godinu držala sam se klavira, sve do neslavnog raspada koji sam prije spomenula.
Prije nego što je priča s klavirom završila, u našu kuću je slučajno, poput pravog čuda stigla pisaća mašina. Ja i brat smo se uglavnom raspravljali zbog nje. Kada sam ja odselila, ostala mu je pisaća mašina ali i mlađa sestra koja se znala svađati još žešće od mene. Uglavnom, svi smo uvijek imali nešto važno za natipkati.
Prvu šivaću mašinu dobila sam od starog kad sam se udavala.
Danas u kući imam šest šivaćih mašina. Nisu sve u pogonu, dvije su antikviteti i volim ih samo gledati. Priče i pjesme uglavnom pišem na mobitelu, a one malo duže uratke na laptopu. S klavirom sam se u tuzi rastala na studiju u ratnim godinama, kada su mu spustili poklopac i zaključali ga. Možda su ga zaključali zbog mene, ne zbog rata, ali eto, ja se tješim da je bilo zbog rata.
I danas se znam zagledati u svoje prste i diviti se Božjoj domišljatosti.
Koliko boli i koliko radosti je prošlo preko njih.
Koliko krivih tonova, loših šavova, nespretnih pjesama, gramatičkih i pravopisnih grešaka, koliko suza su obrisali, što svojih, što tuđih, koliko pelena promijenili, nježnih kosica iščešljali, ručaka promiješali!
Koliko puta sam digla kažiprst i mahala s njim naprijed nazad, ili lijevo desno! Koliko puta su moji prsti bili isprepleteni s nečijim drugim prstima, koliko puta su uštipnuli neki slatki obraščić!
A tek prsti moje majke koji su tako kratko prolazili kroz moju kosu, a još ih pamtim.
Pa prsti moje tetke Ive koji su me učili plesti… njen kažiprst koji se ljulja kada me ugleda u štali kako milujem prasca po glavi i recitiram mu svoju pjesmicu…
Pravo su čudo ti naši prsti. Kako li je Bog sve divno zamislio!
Još veće čudo je srce. O njemu u nekoj drugoj priči.
Do tada, njegujte svoje prstiće, što više ljubavi ispletete, punije će biti srce.
Autorica: Blaženka Šarlija (rođena Pranjić)
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
