TRIDESET DEVET BOROVA HAZNE<!–more–>
Ležim na pokošenoj zelenoj travi i gledam u krošnje 39 borova Hazne.
Hazna je još uvijek tako lijepa!
Očev pas namješta se i liježe malo dalje od mene.
Sada ćemo ležati i brojati šišarke.
Bobi ne može više tako puno trčati.
Star je i umoran a njuška mu je posijedila.
Pogledam prema očevoj kući.
Otac šeće po vrtu pridržavajući rukom križa. Traži nas pogledom. Mahne. Želi da se vratimo.
Ustajem. Pas me poslušno slijedi.
Sjedamo, otac i ja, svatko na svoju stolicu uvučenu ispod balkona.
Počinje kiša.
Šutke sjedimo, brojimo ruže i na njima kišne kapi. Latice se rasipaju pod silinom kiše.
Tuga me tlači. Otac je tih.
Svom snagom pokušavam vratiti suze natrag u svoje očne duplje.
I očev je vrt još uvijek lijep. Poput Hazne – ne stari, samo dozrijeva.
Ipak, negdje u zelenilu pritajila se sjeta.
Ljetni pljusak u valovima prolama
pa se smiruje.
Zaokupljeni svako svojim mislima, sjedimo tako
otac i ja
šutke.
Koliko će trajati ova ljepota?
Koliko nam je ostalo cvjetova,
koliko još imamo ljeta?
Koliko vremena, riječi,
koliko neispričanih priča?
Koliko otpalog lišća za skupiti poslije vjetra?
Zamišljam kako su moje suze zapravo velike kapi kiše i kako ne izviru iz mene.
To se samo nebo po meni prolijeva.
A ona sjeta u meni glasno diše.
U meni je našla svoj stan.
A ja ne znam pobjeći,
ne znam više…
Moje suze teku tiho, usput. K’o ova kiša što pada.
Predajem se klonula i opet me potapa taj teški val.
Zaboravila sam kako se bježi.
Od tuge i straha zadrhtala sam onako kako nebo zadrhti kada ga raspori munja..
Potom sam ugasnula poput dogorjele svijeće.
Nemilosrdna činjenica kako smo potpuno nemoćni pred svojom ranjivom i propadljivom prirodom me izluđuje.
I neshvatljiv paradoks: što sam starija to se brže vraćam u prošlost.
Koprcam se u tom divljem moru i čvrsto se držim nade kako ipak negdje postoji mjesto u kojem se jednostavno samo postoji.
Mirno, zauvijek i bez rastanaka.
Blaženka Šarlija
www.tomislavnews.com
