***ZAUVIJEK***
Ćutim te majko,
u kiši što mi ljubi lice.
Ispod oblaka sklapam kišobran
pa u kapima ćutim tvoje poljupce.
Ćutim te majko,
i živu i mrtvu te ćutim,
u jutru što miriše na ruže,
u mirisu tople vanilije dok usnivam.
Dok rukama dodirujem svilu,
tvoju crnu kosu u njoj ćutim.
U pjesmama o rastancima,
što potresaju svaki moj atom,
ja tebe i sebe ćutim.
U povjetarcu što se šulja kroz krošnje čempresa na grobljima.
U mirisu jeseni, lovora i svijeća.
Ćutim te, majko,
u sebi te ćutim
dok grlim svoju djecu i
nad njima drhtim.
Dok gorim, ja tebe ćutim.
Užasavah se zaborava,
ali bol ne da zaboravu na me.
Ja te ćutim, majko
kao samu sebe da ćutim.
Kiše, kišobrani,
kestenje, knjige i jorgovani.
U dubokim očima,
trepavicama k’o rešetkama
zatočena neka čudna slutnja.
Bdijem nad sjećanjem
iako o tebi šutim.
U svemu, baš u svemu,
svakog trenutka,
ja tebe, majko, ćutim.
Autorica : Blaženka Šarlija (Pranjić)
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija FB
