Kako u današnje vrijeme preživjeti i ostati normalan? Kako preživjeti roditeljstvo, usamljenost, samoću, nezaposlenost, razne psihičke pritiske i strahove, kako ispoštovati sva pravila i ostati normalan?
Kada je moja najstarija kćer bila starija srednjoškolka jasno mi je bilo da se jedino mogu osloniti na njen zdrav razum i Božju milost i Providnost. Činili smo što smo mogli, odvozili, dovozili, nismo ništa branili, a ona je pokazala zavidnu zrelost. Puno veću od mene u njenoj dobi. Tu smo dobro prošli. Misliš odmorit ćeš kad prođe pubertet, ali nećeš. Ode dijete u svijet i opet strepiš. Ni u ludilu mi nije palo na pamet da ću strepiti od zaraze i potresa. Strepiš svaki tren. I opet se možeš osloniti na njen zdrav razum i Boga. Nemaš nikakvu kontrolu.
Neprimjetno, iznenada, naraste nam i druga djevojčica. I sve bi trebalo biti isto kao i prvi put, ali nije. Došlo neko još okrutnije vrijeme. Vrijeme fizičke distance, online nastave, zabrana svake vrste. Ne shvatite me krivo. Struku treba poštovati.
Ono što mene zabrinjava su posljedice koje ovo stanje ima na djecu. “Samo” jedna ili dvije godine našoj djeci je solidan komad mladosti. Uzmimo za primjer dob od 14 do 18 godina. Odrastaju rapidno, to je dob u kojoj je ključna stvar društvo vršnjaka, izgrađuje se identitet, isprobavaju razni hobiji, sportovi, ide se na koncerte, u kazalište, putuje se na izlete i ekskurzije, razvija se povezanost, zajedništvo, usmjeravaju se za budućnost, biraju se buduća zanimanja, donose životne odluke…
Naša djeca sjede u kući. Čekaju da prođe korona, a prolazi im mladost.
Vrisnula bih od ljutnje i nemoći. U ratu smo bili bliže jedan drugom nego što smo to sada. Ja sam bila u studentskom domu i pod kišom granata svi smo bili skupa, zajedno jeli, učili, strahovali, slavili rođendane. Da, padali smo ispite, gubili godine, prekidali studije… ali nikada nismo bili sami u tome. Tješili smo i hrabrili jedni druge. Zagrljeni na hrpi drhtali od straha. Ali ovo danas… Otkada znam za sebe, nisam vidjela ovakvu otuđenost. Online nastava je korak dublje u tu otuđenost.
Djeca su zbog svega ovoga u stanju pripravnosti poput vojnika u ratu. Stalno čekaju nekakvu poruku, pritišću ih rokovi, a oni ne znaju kako proći sve to gradivo potpuno sami. Raspored je “fleksibilan”, što samo produbljuje agoniju. Oni se smrznu pred količinom nepoznatih informacija koje moraju memorirati uz minimalnu pomoći profesora. Za razliku od prave nastave, na online satu nije moguća kvalitetna dvosmjerna komunikacija, a postavljanje pitanja i traženje objašnjenja, često je nemoguće. Da ne spominjem pucanja internet veze i “teške” aplikacije koje zahtijevaju dobru brzinu i kvalitetan laptop. Sve što pokušam učiniti kako bih joj olakšala, nije dovoljno dobro. Nju više ne veseli ništa jer joj je jednostavno pun kufer svega. Nedostaje joj društvo, prijateljice, civilizacija, odlazak u kino i na sladoled, terenska nastava.
I na koncu, da ne zaboravim najmlađe. Danas svoje najmlađe dijete učim sve suprotno onome što sam učila stariju djecu. Eto i to zbog korone. Nema zagrljaja, nema igre osim s djecom iz razreda, nema dijeljenja užine, trčkaranja po školskom dvorištu. Ne zato što ja to želim, nego zato što su takva školska pravila. Krenemo u šetnju, ona traži da joj dam masku. Objašnjavam da joj ne treba maska za šetnju uz more. Ona inzistira. Smatra da je sigurnije tako.
Kako danas biti majka? Kako biti mladi čovjek, kako biti dijete? Kako biti starac u ovo doba, a da ne uveneš od tuge? Kako će opstati čovjek? Jako, jako je teško. Sablasno. Kada me u ovakvim razmišljanjima dokrajči tuga, ja se nekako resetiram pa sama sebi recitiram uvježbane retke: sve će biti u redu, proći će i ovo, ne smiješ biti tužna, iskoristi ono što ti je dostupno…Ali umorila sam se i ja.
Nedostaje mi vrijeme kada su vladali zdrav razum i spontanost. Kada su se djeca slobodno igrala, kada smo se grlili i ljubili, kada su profesori perom pisali ocjene u imenik. Voljela bih da moje dijete, poput mene nekada, može osjetiti što je sat biologije u šumi. Da o studiju ne mora razmišljati do četvrtog razreda. Voljela bih da ode na ekskurziju ili bar na jednodnevni izlet s razredom. Jer, ma koliko ih ja voljela, ja im ne mogu dati ono što im treba dati njihovo društvo i vršnjaci.
Povratak normalnom životu trenutačno mi se čini kao Raj. Potpuno nedostižan, dalek, nestvaran. Na trenutke mi se čini kao da je normalan život bio samo san. Kao da sam živjela u nekoj drugoj stvarnosti. Pokušavam svaki dan smisliti način na koji će nam život biti smisleniji, radosniji, manje opterećen. Jedina ideja koja mi ima smisla je ovo: svi čekamo da prođe, a ono ne prolazi. Svi čekamo povratak starim navikama, a on se ne događa. Možda je vrijeme za nove stvari. Nove navike, nove radosti, nove hobije. Jedno sam sigurna: ne smijemo čekati. Život se događa, a čekanje ga samo odgađa. U tom čekanju se nalijepe strahovi, tuge, depresije, tjeskoba. Ne smijemo čekati. Vrijeme je za nove stvari.
Piše: Blaženka Šarlija
NAPOMENA O AUTORICI: Blaženka Šarlija (Pranjić) rođena je i odrasla u Tomislavgradu, živi u Maslenici kod Zadra.
www.tomislavnews.com
