Ovih dana je objavljena knjiga: „Leteći tanjir“ iznad Vranića doca, autora Muje Musagića-Šoke, Duvnjaka, koji u ovoj knjizi-zbirci priča za djecu i mlade, na vrlo zanimljiv način pripovijeda o svom djetinjstvu i odrastanje, uvodeći u priče ljude i događaje prepoznatljive većini Duvanjki i Duvnjake srednje životne dobi, ali i mlađima iz priča roditelja
Nikako se nismo mogli složiti oko toga ko je od nas četverice gledao više filmova.
Mahmut Muratagić, Maho, Ćosa bi govorio: „Ja!“
Mustafa Ajdin, Mujke, Žuti bi rekao: „Ja!“
Vinko Bašić, Zelin, bi rekao: „Ja!“
I ja sam, a šta mi je drugo preostalo, govorio: „Ja!“
U svemu ovome je bilo najgore to što smo ovu prepirku, a ponekad i pravu svađu, započinjali veoma često, nikada je ne dovodeći do kraja, do konačne istine, zbog čega je, vjerovatno, i trajala tako dugo, sve dok smo smatrali da je to veoma važna stvar u našim dječijim životima.
A da je, među nama, bilo malo više dobre volje, ili da smo malo više slušali šta nam govore neutralni, stariji prijatelji, kojima je naša prepirka postajala sve zanimljivija, istina bi, otprilike, izgledala ovako:
Mahmut, Maho, Ćosa je, ako ćemo pravo, najbolje je skakao na glavu na kupalištu „Prigrada“, a bio je i najbolji golman, među nama, a i šire. A šta je značilo to – šire, niko nije znao, niti smo o tome razgovarali.
Vinko Bašić, Zelin, ako ćemo pravo, imao je najbolje golubove i bio jači od svih nas, a i šire.
Ja, Muzafer Musa, ako ćemo pravo, bio sam od svih nas, a i šire, najmršaviji, ali, zato, i najbolji nogometaš.
A Mustafa, Mujke, Žuti, ako ćemo pravo, ne samo da je gledao najviše filmova, nego ih je, od svih nas, a i šire, najviše volio. I nije samo Mujke od svih nas najviše volio gledati filmove nego je, jedno vrijeme, to nam je i sâm u jednoj prilici priznao, zamišljao kako će sve ono što on radi, jednoga dana, u nekom budućem vremenu, biti u nekom filmu, koji će se prikazivati širom svijeta. Nije nam rekao da li je u tom budućem filmu on imao baš glavnu ulogu, ali, sudeći po sjaju u njegovim očima, znali smo da se to, samo po sebi, podrazumijeva.
„Kada se igramo kauboja i Indijanaca, skrivanja, puspasa, ganjanja, kada se igramo mačevanja, policajaca i kriminalaca, klikera i, šta ti ja znam, bilo koje druge igre, ja sve mislim kako to neko snima nekim aparatom koji mi ne vidimo, pa će sve to jednog dana biti na filmu…“
Baš tako nam je, u to vrijeme, Mujke objašnjavao svoje neobično ponašanje, pretjerano zalaganje u svakoj igri i pretjerano herojstvo koje je pokazivao i tamo gdje mu nije bilo mjesta. Kasnije, kada smo se toga sjećali, sve smo to objašnjavali njegovom opsjednutošću filmovima, i u tome smo se lahko složili.
Zato je Mujke, pored svog starog nadimka Žuti, dobio i nadimak Hondo, nakon što se danima svima hvalio da je, od svih nas, jedino on gledao film „Hondo“.
Hvalili su se, naravno, i Mahmut, i Vinko. Hvalio sam se, naravno, i ja, naročito kada bi se desilo da niko osim mene nije gledao neki dobar film, ali
je to, sasvim sam siguran, najbolje i najčešće radio Mustafa, Mujke, Žuti, Hondo. Svima nam je to jako smetalo, pa smo ga na razne načine prekidali u tim njegovim filmskim pričama, naročito onda kada bi počeo nabrajti filmove koje je gledao samo on. Oprostili bismo mi njemu i to nabrajanje naslova filmova i pretjerano naglašavanje kako ih je samo on gledao, da nam, nakon toga, nije, iz dan u dan, uporno i neumorno, do najsitnijih detalja prepričavao scene iz tih filmova. Govorio bi uvijek, kada bi pomenuo naziv filma, kako je to najbolji film kojeg je do tada gledao, završavajući, po običaju, takve priče istim riječima:
„Baš šteta što ga niste gledali, uh, kakva fil(i)mčina…! Ko zna hoće li više ikada snimiti takav dobar filim?! Ko ga je gledao – gledao!“
Da nije bilo takve priče i hvale bez kraja, možda bismo Mujketu i priznali da je gledao najviše filmova. Ali, niti je među nama bilo dobre volje, niti smo imali hrabrosti da jedni drugima priznamo ono u čemu smo bili najbolji, pa su ovakve prepirke trajale još dugo, sve do onih dana i godina, kada se niko više od nas četverice nije mogao sjetiti naslova filmova koje smo gledali, i kada broj filmova koje smo gledala nije više bio važan.
Zapravo smo se, kasnije, sve više sjećali načina na kojima smo uspijevali ulaziti na filmske predstave, kako su govorili naši sugrađani, prepričavajući, ko zna koliko puta, kako smo, uz bezbroj neotkrivenih prevara, u najdramatičnim situacijama, uspijevali besplatno ući u prljavu i memljivu salu lokalnog kina „Čvrsnica“.
* * *
Ne znamo kako i zašto, ali jedne zime, možda zbog rijetkih posjetilaca koji su se, i pored dubokog snijega i studenih zimskih večeri, odlučivali da u hladnoj kino-sali odgledaju neki film, Uprava Kina je dozvoljavala da stariji i ugledniji građani mogu sa sobom uvesti po jedno „lijepo vaspitano“ dijete, školskog uzrasta. Treba reći da je ova odluka važila samo za filmove u kojima nije bilo ljubavnih, „bezobraznih“ scena koje bi nas mogle kvariti. A nas, ionako, takvi filmovi nisu ni zanimali, baš kao ni oni ruski, u kojima, kako je to govorio naš drug Mahmut, Maho: „…samo puše vjetar, pada snijeg i kiša, i u kojima se neko visoko drveće vrti ukrug, a ljudi stalno hodaju u magli, blatnjavim cestama…“.
Bili smo oduševljeni ovakvom odlukom Uprave Radničkog i narodnog univerziteta, u čijem je sklopu djelovalo i Kino, pa smo se šalili govoreći kako je takva odluka baš radi nas i donesena. Brzo smo se, kao „lijepo vapitana“ djeca, organizovali i svi smo bez velike muke našli svoje starije „uvodioce“ ili „pokrovitelje“ – cijenjene i ugledne građane.
Tako je Mahmuta, Mahu, Ćosu uvodio njegov dalji rođak Ibrahim Ferizović, direktor Komunalnog preduzeća „Čistoća“, priznat i poštovan od svih sugrađana.
Vinka Bašića, Zelinog, uvodio je sa sobom Anđelko Kolak, njegov komšija, sudija za prekršaje, poznat u cijelom Gradu, čovjek koji se volio šaliti, ali i koga su svi uvažavali, pa čak i oni, govorkalo se tako, koje je on osuđivao na neku manju zatvorsku kaznu.
Mene je, te zime, u kino uvodio novi šef Šumarske uprave, mladi inžinjer Mile Milisav. Bio je stranac u našem gradu, i još šumarski inžinjer, pa su i njega mnogi znali i uvažavali.
A za sve njih, i za sve nas, djecu školskog uzrasta, od posebne važnosti je bilo to da li ga je znao i uvažavao Muho, Muharem Čolić, čovjek koji je na ulazu bio zadužen da procjeni ko su ti ugledni građani koji nas mogu sa sobom uvesti na predstavu, a ko su dobro vaspitana djeca. On je u kinu „Čvrsnica“ radio gotovo i sve druge poslove: preuzimao je u Pošti kopije fimova, stavljao je plakate i slike sa najavom novih filmova i, konačno, i najvažnije, upravljao je i onom čudesnom spravom, konoprojektorom, koja je na velikom, bijelom platnu, pred našim začuđenim očima, proizvodila iluzije živih slika, kojima smo se divili i o kojima smo danima pričali.
A sad, napokon, da vam kažem ko je u kinosalu uvodio Mustafu, Mujketa, Žutog. To je, bolje i redovnije od svih naših „pokrovitelja“, radio Merzuk Pehlivan, cijenjeni i svima poznati dugogodišnji uposlenik u Katastru duvanjske općine, ali nepredvidiv i veoma duhovit čovjek, o kojem su u našem gradiću prepričavane mnoge vesele i neobične zgode.
Za ovu priču posebno je važno pomenuti da je Merzuk Pehlivan, Mujketov pravi „zaštitnik“, bio najredovniji posjetilac filmskih predstava. Samo ga je bolest, ili neka druga viša sila, mogla spriječiti da ne pogleda novi film. Tako se dešavalo da od svih naših „zaštitnika“ i „uvodilaca“ ponekad na kinopredstavu dođe samo Merzuk. To je onda značilo da će, od svih nas, taj film gledati samo Mustafa, Mujke, Hondo, a to je, dalje, značilo da ćemo ga, kakvog li baksuzluka, još jednom morati slušati kako priča:
„…Uh, kakva film(i)čina… Šteta što ga niste gledali… Ali, nema veze, evo sad ću vam ja to prepričati: …Prvo se čuje truba (joj, kakve su boje bile, čuo sam da su to neke duple boje…!), pa onda idu ona slova o glumcima i ulogama… pa kad prođu ta slova, vidiš, onda, na konju, u daljini, jednog kauboja… Sve je krupniji i krupniji, to jest, sve je bliži i bliži, pa izgleda k’o da će te pregaziti… i baš kada se skroz približio čuje se pucanj… Ustvari, iza jedne velike stijene, u zasjedi… a to je iznad jednog velikog kanjona… jedan ga drugi čovjek sa puškom čeka i puca na njega… A to će biti, kasnije se to saznaje…“
I tako nikad kraja filmu, odnosno Mujketovoj, Hondinoj priči, zbog čega bismo i bivali beskrajno tužni i zabrinuti, kada bi od svih naših „uvodilaca“ u Kino dolazio samo Merzuk Pehlivan i kada bi sa sobom u kinosalu uvodio samo našeg druga Mujketa, Hondu.
Plašili smo se da će tako biti i te večeri, kada se, nakon dugih najava i nekoliko otkazivanja, u našem Kinu trebao, napokon, prikazati i film „Obračun kod O.K. Korala“. Svi dobri poznavaoci filma u našem gradu, a među njima i naš drug Mujke – Hondo, govorili su da se sigurno radi o najboljem kaubojskom filmu, ikada snimljenom.
„Pa kako ti znaš da je najbolji kada ga nisi ni gledao?“, pitali smo Mujketa, pomalo zajedljivo, plašeći se unaprijed mogućnosti da bi i taj dugo čekani film, mogao gledati samo on.
„Kako neću znati kada svi to pričaju. Neki dan sam slušao Mahu Dervića, i Iliju Bakušinog, i Pusleta, onog iz Mahale, koji su ga zajedno gledali u Mostaru. A Nusret Kajtaz i Ivica Radoš su ga gledali u Splitu, pa Zvonko i Stipica – Ivšini, Vahid i Vedo – Brkini, u Travniku. I svi oni kažu da boljeg filma nisu gledali…Eto, što ne bi’ znao?!“
I, desilo se baš ono čega smo se najviše pribojavali: ponovo je od svih naših dobrotvora i „uvodilaca“ u Kino, te večeri, došao samo Merzuk. Čim ga je spazio, naš drugar Mujke mu je pritrčao i čvrsto svojim objema rukama zgrabio desnu Merzukovu ruku. Zatim nam se, priljubivši glavu uz Merzukov stomak i držeći se čvrsto za njegovu ruku, smiješio, nadmoćno i pobjednički, kao da će baš on biti glavni junak u filmu koji će gledati.
Merzuk se slatko nasmijao Mujketovom grčevitom stisku i upitao ga:
„Pa, dobro, Hondo moj, što si mi tako čvrsto stegao ruku, života mi, kao da ćeš mi je otkinuti, ako malo ne popustiš!?“
„Ma, neću, samo sam se uplašio da me nećeš vidjeti…“
„Ama kako te ne bi’ vidio“, i dalje se smijao Merzuk, „nego, reci mi, šta je sa tvojim drugarima, ko će njih uvesti, a…? Pogledaj ih: ostaše tamo k’o pokisli vrapci…? Pa zar ih i tebi nije žao…?“
„Ne znam… Ne znam… Nisam im ja kriv… nema im onih njihovih… onih što ih uvode. Ali, nema to veze, ništa se ti ne brini, ja ću njima sutra ispričati sve što bude u filmu…“
„Dobro“, reče Merzuk, i pođoše prema ulazu na kojem je Muho, Muharem Čolić cijepao karte posjetiocima, izmijenivši sa svakim od njih poneku prijateljsku riječ.
A onda se, sasvim neočekivano, nekoliko koraka pred ulazom, desila prava, živa filmska scena: Merzuk je, munjevito, pokrio Mujketa svojim dugim, crnim zimskim kaputom, tako da su se, između dva dugmeta na kaputu, vidjeli samo pramenovi žute Mujketove kose. Ostavši bez svojih pokrovitelja, pomalo osvetnički smo se radovali ovoj neočekivanoj sceni, smijali smo se i, u isto vrijeme, čudili tom neobičnom Merzukovom potezu. On to nikada ranije nije radio; obično bi se samo pozdravio sa Muharemom, Muhom, na ulazu, a onda bi rekao: „Ovaj je sa mnom.“
I to bi bilo sve, a sada gledamo kako Merzuk ispod dugog, zimskog kaputa skriva našeg druga Mujketa. Niko od nas nije ni slutio, pa ni sâm Mujke, šta bi se moglo desiti pred ulaznim vratima. Sve je mirisalo na to da je Merzuk, krijući Mujketa, pripremio neku svoju predstavu. Tako je i bilo: pred samim ulazom u salu, baš u času kada se pozdravljao sa Muharemom, Muhom, otkopčao je svoj dugi, zimski kaput i krajeve širom otvorio, rekavši:
„Evo, vidi ti, Muho, sad ovo! Ovaj mali Žuti, Hondo, hoće da te prevari i da gleda film bez karte. Ni sâm ne znam kako se uvukao ovdje ispod mog kaputa…“
Bili smo svi iznanađeni ovim Merzukovim potezom. Čak je i Muharem, iako već naviknut na Pehlivanove šaljive poteze, u početku djelovao pomalo zbunjeno. Ipak je brzo shvatio Merzukov „nestašluk“ i prihvatio njegovu igru. Naglo se uozbiljio i, tobože uvrijeđen, izveo Mujketa ispod Merzukovog kaputa, govoreći mu da je sramota to što je pokušao da se na „bezobrazan“ i „nevaspitan“ način „ušulja“ besplatno na predstavu. Posebno je naglasio da je sramota to što zloupotrebljava dobrotu uglednog građanina Merzuka Pehlivana, koji se i dalje na samom ulazu u salu grohotom smijao vlastitom dječijem nestašluku. Zatim je brzo ušao, ali smo primijetili da je, prije toga, Muharemu očima davao neke znakove, koje je ovaj, klimnuvši glavom, očigledno razumio.
Mujke se vratio među nas, teško prihvatajući neočekivan postupak svog dobročinitelja. Nikada, ni u najružnijem snu, nije mogao zamisliti da bi ga njegov „zaštitnik“ i „uvodilac“ Merzuk Pehlivan, kojeg je danima dizao u zvijezde, kao najboljeg čovjeka u cijelom gradu, mogao tako javno izigrati i osramotiti. Prije ovog „tužnog“ događaja, stavio bi naš drug Mujke ruku u vatru za svog zaštitnika, a ovaj mu, eto, neočekivano tako ružno uzvraća, ostavivši ga pred samim ulazom u salu, na milost i nemilost Muharemovim prijetnjama i našem zajedljivom, gotovo slavodobitnom, osvetničkom smijehu.
Pokušavao se i Mujke, zajedno sa nama, nasilu nasmijati ovoj svojoj neočekivanoj nezgodi, ali mu to nikako nije polazilo za rukom. Umjesto smijeha svakog je časa, još uvijek zbunjen i plačan, obarao glavu prema prljavom podu kina „Čvrsnica“ i u sebi, vjerovatno, proklinjao svog nepouzdanog zaštitnika Merzuka Pehlivana, šutirajući u ljutnji bačene prazne kutije cigareta.
I sve je to trajalo dok posljedni posjetilac nije ušao u kinosalu. Nakon toga nam je, na naše veliko iznenađenje, potpuno zbunjenim i tužnim, sa osmijehom na licu prišao Muharem, Muho i rekao: „ Znate šta, djeco: Merzuk se ono samo šalio sa Hondom. Poslije me je zamolio da vas sve četvericu pustim… Tako da znate da vas i puštam samo radi njega. A sada, ulazite brzo i bez priče, vidjećete šta je pravi film…“
Tako nam je rekao Muharem, Muho Čolić i brzo se, uz metalne, kružne stepenice popeo do sobice iz koje će uskoro, preko naših glava, prema
velikom, bijelom platnu, pred kojim smo najčešće sjedili na podu, krenuti čudesno razigrani snopovi šarene svjetlosti, sa scenama iz filma „Obračun kod O.K. Korala“.
Kasnije smo ih danima jedni drugima prepričavali. Sve dok nije stigao novi, još bolji film.
„Fil(i)mčina“, rekao bi naš drug Mustafa, Mujke, Hondo.
„Nije filimčina, nego filmčina! Hej, nema „i“! Razumiješ?!“ ispravljao bi ga Hamid Begić, Hamko, naš dobar drug, ali samo onda kada sa „Bokovcem“, njegovom mahalom, nismo igrali jednu od mnogih, historijskih utakmica.
„Ma šta to ima veze? Važno je samo da je dobar fil(i)m“, nije se dao Mujke, teško se rastajući sa glasom „i“, bez kojeg kao da i ne bi bilo dobrih filmova.
www.tomislavnews.com / Iz nedavno objavljene zbirke priča za djecu i mlade Muje Musagića-Šoke: “ LETEĆI TANJIR“ IZNAD VRANIĆA DOCA
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!
