Hvala čitateljicama, njih 12, koje nas podsjetiše kako u nedjelju nismo objavili, a jesmo obećali, drugi dio potresne ispovijesti doktorice s hrvatskih ratišta. Uz ispriku, objavljujemo večeras!
Kada sam saznao da Rozi, Ružica, nema supruga, a ima odraslu kćerku, skupio sam hrabrosti i jednoga dana priznao doktorici da sam zaljubljen u nju.
NAJDRAŽI MOJ MADEŽ, dirljiva ispovijest doktorice s hrvatskih ratišta (1.dio)
Nisam se dugo osjećao tako blaženo. Upeklo ljetno sunce, a mi, dječaci s Neretve, kupamo se u svojoj rijeci, modrozelenoj ljepotici. Ribe smo već stavili na gradele, osjećam opojan miris i vidim Vinka kako garavih ruku uskače u Neretvu. Zatim izroni i kaže da je ručak gotov, da izlazimo iz vode, jer kod gradela nema nikoga, mogu nam psi polizati ribu. Zanesen mirisom, za drugim dječacima plivam prema obali. Oni vještim pokretima iskaču iz vode, a ja nikako ne mogu iščupati noge iz riječnog mulja. Rukama sam obuhvatio kamenitu obalu i pokušavam, kako sam stotinu puta to činio, iskočiti iz Neretve. Nagli trzaj!
-Gospodine Marko, vrijeme je buđenja-čujem umilan ženski glas i osjećam dodire mekanih ruku po licu. Otvaram polako oči, a još uvijek imam osjećaj da su mi noge u blatu, da ih čupam. Nada mnom nasmijano lice žene u bijelom, oko mene svuda bjelina. Ponovno zatvaram oči, trljam ih rukom i- vraćam se u stvarnost, daleko od djetinjstva, od Neretve, od bezbrižnih dječjih igara.
Dakle, prošlo je i to! Amputirano mi je lijevo stopalo, operacija je prošla bez problema, kaže mi žena u bijelom mantilu.
-Vaši bojovnici prošli su samo s lakšim ozljedama- s vrata mi dovikuje čovjek, također u bijelom, a iza njega vidim poznata lica, svoje suborce. Njihova nasmijana lica razvedrila su i mene.
-Izgleda, dečki, da sam ja dobio glavni zgoditak-rekoh, pokušavajući se našaliti na svoj račun.
-Tako je, gospodine zapovjedniče, ovaj put samo je prvi dobio, a Vi ste htjeli biti prvi-prihvati šalu bojovnik Mirko.
Njih trojica bili su sa mnom u skupini za izviđanje kada sam nagazio na „paštetu“ i doista su prošli samo s lakšim ozljedama, a i ja sam, barem mi tako kažu, dobro prošao. Ali, kako ću izdržati u bolnici, kako ću mirovati dok moji suborci biju bitke protiv osvajača? Kako se pomiriti da nakon 30-tak godina vojničkoga života i tri godine provedene na hrvatskim, a potom i na hercegovačkim bojištima, sada moram mirovati, ne mogu hodati, a kamoli…
-Još će te Vi s nama u akcije, čekamo Vas-umjesto pozdrava kažu moji bojovnici, a doktor ih požuruje i govori im da ne dolaze, jer meni treba odmor.
-Zvao je i Vaš sin, večeras će doći, želite li još s nekim od obitelji razgovarati, hoćemo li još koga obavijestiti gdje se nalazite?-ljubazno, ali i oprezno, ispituje me glavni kirurg u Splitskoj bolnici.
-Hvala doktore, bit će dovoljno da mi dođe sin-odgovorio sam kratko, a doktor je shvatio da me treba ostaviti na miru, prepustiti mojim mislima.
Roditelji su mi umrli, a u Hercegovini imam brojnu rodbinu, ali ne blisku, malo koga poznajem. Uz sina koji je na hrvatskom bojištu, imam divnu kćerku, svoju miljenicu Vedranu. Nisam je vidio niti o njoj bilo što čuo tri godine, od kada sam napustio Beograd, pobjegao iz „JNA“ i stigao u Hrvatsku. Imao sam i suprugu kojoj u 25 godina braka nisam imao što zamjeriti. Odgajala je našu djecu gotovo sama, jer sam ja uvijek bio po terenu. Sada priznajem da joj nisam bio vjeran, a nešto sumnjam da je i ona tolike mjesece,, godine, uvijek čekala samo mene, ali to ionako više nije bitno. Među nama nikada nije bilo svađe, većih nesporazuma, iako je onaj prvi zanos, ona strastvena mladenačka ljubav, davno nestala.
No kad je pao komunizam i počele demokratske promjene , prvo u Sloveniji, a potom i u Hrvatskoj, sve sam shvatio i predvidio i želio odmah napustiti Beograd, s obitelji otputovati u Hercegovinu, u Hrvatsku, bilo gdje, samo daleko iz toga grada. Od tada u mojoj obitelji nije bilo mira.
Svađe su bile svakodnevne između supruge i mene, a kada je počela agresija na Hrvatsku preko noći sam odlučio otići u Hrvatsku i braniti je, braniti svoj narod. Isto tako je govorila i moja supruga, samo što moj i njezin narod nisu bili isti. Nismo se svađali, nisu padale teške riječi, pozvao sam je da s djecom pođe sa mnom, da odemo iz Beograda. Njezin odgovor je bio niječan: ona nikuda ne ide, tu je rođena, tu joj je mjesto! Sin je prije mene odlučio prijaviti se u Hrvatsku vojsku, a moja Vedrana se kolebala. Politika je nije zanimala i malo toga joj je bilo jasno. Imala je posao i mladića u Beogradu, a to je, vjerojatno, prevagnulo da ostane tamo. Plakala je, rekla je da me jako voli, da sam ja i uvijek ću biti njezin dragi tatica, da ćemo se posjećivati, ali „ …ja ću ipak ostati s mamom, ne možemo je ostaviti samu, jedino što shvaćam jest da je među vama nestalo ljubavi, niste ni prvi ni posljednji koji se rastaju pod stare dane…“, tako je to mirno rekla moja Vedrana, pozdravila se s bratom i sa mnom, izljubila nas, bilo je i suza…
Uglavnom nas smo dvojica otišli, a njih dvije ostale. Nismo se poslije čuli, a meni nije prošao ni jedan dana a da nisam pomislio na svoju Vedranu. Na suprugu, sada već bivšu, priznajem, rijetko sam mislio.
Sada imam mogućnost javiti se Vedrani, ali ne želim je opterećivati sada kada sam ranjen, nekako me sramota što je nisam ranije nazvao ili joj pisao, a bilo je mogućnosti. Možda je nazovem kada se oporavim, a trebalo bi to biti uskoro.
Evo, pet mjeseci je prošlo od mog ranjavanja, od mog dolaska u Splitsku bolnicu, a dva mjeseca su kako sam u sretnom braku s doktoricom Rozi, s mojom dragom Ružicom, ženom s kojom sam prije trideset godina proveo samo jednu ludu noć u Zagrebu, koje se ja nisam ni sjećao. Meni je to bila samo avantura, a Ružici, tada apsolventici medicine, bila je to ljubav za cijeli život, noć koja je odredila njezinu sudbinu. O tomu, sve do nedavno, ništa nisam znao.
Dva tri dana nakon što mi je amputirano stopalo lijeve noge u vizitu je došla doktorica Rozi, dotjerana gospođa pedesetih godina, koja mi je postavljala uobičajena pitanja, o tomu kako se osjećam, kako se to dogodilo, zna li mi obitelj, hoće li doći u posjetu. Odgovarao sam rutinski, ali sam zamijetio neobično prodoran doktoričin pogled, glas kao da joj je podrhtavao, a od toga glasa osjećao sam nekakvo uzbuđenje. Kao da mi je negdje u podsvijesti odzvanjao taj glas. Kao da sam nekada davno vidio te oči modrozelene, kao boja moje Neretve. Počeo sam i ja doktoricu gledati sa zanimanjem, a ona, kao da ju je moj pogled zbunjivao, brzo bi izlazila iz sobe, ali bi se brzo i vraćala. Trajalo je to desetak dana, redovito je dolazila, redovito od mog pogleda i komplimenata crvenjela, zbunjivala se, a ja sam je gledao baš ono zavodnički, drsko, vojnički bih rekao-ciljano.
Svidjela mi se doktorica Rozi, počeo sam razmišljati o njoj, zaokupljala je moje misli, ali to sam držao dobrom zabavom, bio sam uvjeren da se zgodne doktorice sviđaju svim pacijentima, koji ne mogu ništa raditi, a maštanje im nitko ne može zabraniti. Kako je vrijeme odmicalo, bivao sam sve slobodniji s doktoricom, šalio se, pričao, ispitivao je. Nije mi ostajala dužna. Htjela je znati sve o meni, o mom životu, o mojoj obitelji. Često me, kao usput, pitala o mojim mladenačkim ljubavima, avanturama, pitala me o prijateljima iz mladosti, o mom životu u Beogradu. Znali smo satima pričati o svemu i svačemu, a naše prijateljevanje već je bila tema medicinskog osoblja, posebice sestara.
Kada sam saznao da Rozi, Ružica, nema supruga, a ima odraslu kćerku, skupio sam hrabrosti i jednoga dana priznao doktorici da sam zaljubljen u nju, da ne bih mogao zamisliti i dalje ležati u bolnici ako nje ne bude tu, ako se vrati u Njemačku, o čemu je pričala. Njezin odgovor je bio da će me to proći, to mi se čini jer mi je dosadno, pa umišljam, mnogo se puta čovjeku dogodi kako misli da je zaljubljen, ali to nije ljubav, to je samo splet sretnih ili posebnih okolnosti. Govorila mi je sve nešto u tom stilu, ali ja sam osjetio da se nešto u njoj lomi, da ne nalazi prave riječi odbiti me. Iskoristio sam jednu takvu prigodu, snažno je privukao sebi, tražeći njezine usne, ali i očekujući da će mi izmaći, kako to žene znaju. Na moje ogromno iznenađenje, privinula se uz mene, a naš poljubac bio je dug, strastan, kao da smo oboje cijeli život samo to željeli, čekali, da smo za taj poljubac živjeli.
Osjetio sam u tom strasnom zagrljaju da plače, suze su se slijevala niz njezino lice, dolazile do usana, pa nam je poljubac dobio slani okus. Obrisao sam joj suze i nježno je odmaknuo od sebe i zagledao se u nju. Napravila je dva koraka i zaključala vrata, a ostatak tog dana i noć pretvorili su se u najljepši san, iz kojega se još nisam niti želim probuditi.
Prolazili su bolesnički dani, a moja doktorica nije krila našu ljubav, na moju veliku radost, ali i na radost bolničkog osoblja koje nas je pratili svakodnevno i hrabrilo, podržavalo u našoj ljubavi. Bili su zaljubljeni i ludi kao gimnazijalci, milovali se pogledima, upućivali samo nama razumljive znakove ljubavi i u takvom stanju rana mi je, možda baš zato, brzo zarasla. Nikakvu bol nisam osjećao, a s protezom koju mi je nabavila Rozika počeo sam i hodati. Upoznao sam svoju doktoricu sa mojim sinom pred kojim nismo krili našu ljubav, a i da smo htjeli, nismo mogli. Ne kaže se uzalud da se kašalj i ljubav ne mogu sakriti! Sin je komentirao pravo muški, kao proći će to vas, stari ste vi za ljubav, to vam se dogodilo od dosade…
Nakon tri mjeseca zaprosio sam Ružicu, Rozi, Roziku i ni u jednom trenutku nisam pomislio da će me odbiti, jer osjećao sam što joj značim u životu, kao što je i ona znala da mi znači sve, život. Doduše, ponekada bi mi dosadila svojim pitanjima o svim ženama s kojima sam bio, kojih se sjećam, ali to sam više pripisivao ženskoj ljubomori i znatiželji, nego nečemu vrijednom pozornosti. To sam joj više puta i zamjerio, ali ona je bila uporna. Nikada nije bila zadovoljna imenima žena o kojima sam joj pričao, kojih sam se sjećao. Iznenadilo me što nije zaplakala od sreće kada sam je zaprosio, neskroman kakav jesam to sam priželjkivao. Ona je rekla da me voli, da joj je lijepo sa mnom, ali da će o udaju razmisliti! Željela je prije toga upoznati moju kćerku Vedranu, ali i da ja upoznam njezinu Nadu, da se naše djevojke prije upoznaju i , kako je rekla, da čujemo što one misle o tomu. Dakle, trebao sam čekati Ružičino DA, a to mi se baš i nije sviđalo. Požurio sam pripremati Vedrani dokumente kako bi me mogla posjetiti u Splitu. Ružica me nagovorila da uredimo tako da Vedrana i nada dođu isti dan, odnosno da nada sačeka Vedranu u zagrebu i da zajedno krenu prema Splitu. Pristao sam, a Roziki prepustio organizaciju njihovog dolaska.
Dva dana prije njihovog dolaska izišao sam iz bolnice i uselio u stan koji je Rozi dobila na korištenje od bolnice. Bio je mali, ali lijepo i s puno ljubavi namješten. Moja ljubljena je i dalje odlazila na posao, a ja sam joj u svemu ugađao, pripremao ručak, odlazio do trgovine, kupovao joj cvijeće…
Ne znam kako se dogodilo da je Ružica drugo jutro zaboravila ponijeti novčanik, tek probudio me telefon i ona je , nekako paničnim glasom, rekla da će vozač uskoro doći do stana i da mu iznesem novčanik, hitno joj treba. Iako sam imao povjerenja u Roziku, nekako mi je stalno u njezinim riječima, u njezinoj priči, bilo nečega nedorečenog, bojažljivog, kao da je , ipak, od mene nešto krila? Njezin paničan glas pobudio je moju znatiželju i prije nego je vozač stigao otvorio sam novčanik. Novac me nije zanimao, ali otvarajući jedan od pregradaka u novčaniku gotovo sam se ukočio, zaledio! Buljio sam u fotografiju svoje Vedrane, istina iz nešto mlađih, gimnazijskih dana, ali sumnje nije bilo, bila je to slika moje kćerke: kosa, usne, oči, obrve…Počelo mi se mutiti u glavi: što to znači? Od kuda Vedranina slika u Ružičinom novčaniku? Posao koji sam radio cijeli život navikao me na oprez, na iznenađenja, ali ovo je bilo previše i za okorjelog ratnika.
Zatvorio sam novčanik, ali i oči. Htio sam sabrati misli, povezati neke niti, ali košmar je bivao sve veći. Oglasilo se zvono na vratima, a ja sam, kao u bunilu, čovjeku koji je došao predao novčanik, bez riječi. Malo me čudno pogledao, ali je brzo nestao. Malo kasnije nazvala me Rozi, pitala kako se osjećam i da ne zaboravim kupiti sve što mi je sinoć rekla, kako bismo uspjeli sve pripremiti do popodneva, kada smo očekivali dolazak naše dvije kćerke. Ne znam što sam joj odgovorio, ali kada me Rozi ponovno upitala je li sa mnom sve u redu i treba li ona doći, brzo sam se pribrao i odgovorio da ne dolazi, da sam dobro, malo uzbuđen i to je to. Uzeo sam spisak što trebam kupiti i otišao u trgovinu, još uvijek zbrčkanih misli.
Vratio sam se u stan, zamišljen i odsutan, pa nisam ni primijetio da je Ružica već u stanu.
-Marko, ljubavi, s tobom se nešto događa, nekako si mi čudan?!-uplašio sam se njezina glasa, dok sam mehanički vadio stvari iz vrećica.
-Draga, sve je u redu, kako čudan, pa nisam te očekivao u stanu, zašto si došla ranije?-govorio sam zbunjeno.
-Izgledaš mi i previše zbunjen ili uzbuđen, takvog te još nisam vidjela. Ne boj se, naše kćerke su odrasle, a da bi nam pravile probleme. Osim toga, dovoljno smo odrasli i zaljubljeni da bi nam ovu sreću bilo tko i bilo što moglo pokvariti!-gotovo je vikala Rozika, a ja sam se opravdao nekim teškim snom, slikama s bojišta, kako se bojim za svoje suborce i još nekim besmislicama, a potom uzeo novine i sakrio se među listove, a Rozi je otišla skuhati kavu.
Nisam se usudio ništa pitati Ružicu, nisam joj smio ništa reći za sliku, plašio sam se razočarenja, sada kada mi je sreća bila na dohvat ruku.
„Bože, ti znaš da volim Ružicu i ne daj da nas bilo što razdvoji! Ja jesam grešnik, ali nikada nikomu nisam pomislio zlo, kamo li učinio, svakomu sam želio samo pomoći i pomogao sam mnogima. Ljubio sam i ostavljao mnoge žene, ostavljale su i one mene, ali Bože, sve je to život i ne kažnjavaj me sada kada sam sretan!“, molio sam Boga u sebi, a pravio se da čitam novine.
Dok smo ispijali kavu, Rozi me nekoliko puta ispitivački pogledala i ohrabrujuće poljubila. Kao, proći će i ovaj dan, a bilo što da se dogodi mi ćemo ostati skupa, jer naša ljubav je jaka, sve će prepreke riješiti. Te su njezine riječi u meni još više produbljivale sumnju da nešto nije u redu, da se „nešto iza brda valja“.
Dok je Rozi kuhala i spremala jela, ja sam, pod izgovorom da mi je sparno u stanu, izišao pred zgradu i zaronio u misli, ali ništa pametno nisam ni smislio ni dokučio, neugodnog osjećaja nisam se nikako mogao riješiti.
Za sat vremena trebale su stići Vedrana i Nada, a nas oboje ko na iglama, neurozni. Rozi k tome još nekako zagonetno se osmjehuje, znam taj osmjeh, krije nešto? Pitao sam se o čemu razmišlja, ali nisam imao hrabrosti upitati je. Šutjeli smo oboje i pogledavali se, svatko sa svojim mislima. Iako očekivano, zvono na vratima nas je trgnulo, streslo ili potreslo, pa smo gledali jedno u drugo, pogledima želeći da se ono drugo podigne i ode do vrata. Ali, oboje smo sjedili, nepomično.
-Netko zvoni, otvori!-gotovo zapovjedno rekla je Rozi. Otiša sam do vrata i otvorio ih…!!!
Ne znam što me održalo na nogama, vjerojatno drvena proteza, jer sam klonuo, pred očima mi se maglilo. Vidio sam svoju Vedranu, dvije svoje Vedrane, samo je jedna imala plavu, a druga crnu kosu? Osjetio sam čvrst zagrljaj i nečiji plač, ali nisam nikako mogao razabrati što se događa oko mene. Otvorim oči: vidim svoju Vedranu čvrsto se priljubila uz mene, okrenem se, vidim Vedranu kako se privila uz Ružicu. Pomislio sam da gubim razum, jer ništa nisam pio, a vidim dvostruko. Spustio sam se u fotelju, zatresao glavom, ali opet vidim dvije djevojke, dvije svoje Vedrane?! I Ružicu kako se čudno smiješi!
-Vedrana, tvoj otac neće da nas upozna? Ja sam Ružica, Rozi, kako ti drago zvati me. Marko, ovo je moja kćerka Nada-čujem Rozin glas, ali mi sa slikom, s onim što vidim, nešto nije u redu?
-Ružice draga, ja vidim samo dvije djevojke, dvije Vedrane, nešto se sa mnog događa, nešto sa mnom nije u redu, vidim nejasno, kroz maglu-napokon sam smogao snage progovoriti, a moj govor se pretvorio u krik.
-Dragi, smiri se, popij konjak i bit će ti bolje-prinosi mi Rozi čašu i miluje me po bradi. Dok ja pijem konjak, Ružica priča.
-ja sam mislila da si ti junak, ratnik, da si heroj, kako o tebi pričaju. Da se možeš kontrolirati, da te ništa ne može zbuniti, a tebe su dvije slične djevojke dovele do ludila, ne vjeruješ svojim očima. Pod šokom si, a ja kao doktorica znam da će šok popustiti, jer ovo je samo malo iznenađenje, budi spreman na veće! Možeš li pratiti što govorim?-nekako s visoka, pobjedonosno, pita me Rozika, a dvije slične djevojke nijemo nas promatraju.
-Marko, sad dobro slušaj, a i vi drage moje djevojke, ma kave djevojke, gospođe! Marko, i moja Nada je tvoja kćerka, isto kao i Vedrana! Ti ne vidiš dvije Vedrane, nego dvije svoje kćerke, dvije sestre, a obje sliče svomu ocu, tebi Marko!-govori Ružica, a nas troje gledamo je otvorenih usta.
-Draga Rozi, čujem te, ali ne razumijem, ništa mi nije jasno! Prekini na trenutak. Vedrana!-viknuh, a plava djevojka mi priđe.
-Da, tata, ja sam tvoja kćerka Vedrana! I sama sam bila iznenađena kada me Nada dočekala u Zagrebu, kao da sam ugledala samu sebe, u nekom smiješnom ogledalu, gdje mi je samo kosa crna, onakva kakva je bila dok je nisam počela farbati u plavo, sjećaš li se, tata? Nada je, čini mi se, više od mene bila iznenađena našom sličnošću. Svi koji su nas zajedno vidjeli, vidjeli su blizanke. Isto je bilo i u gradu, i u tramvaju. U početku smo obje bile zbunjene, a kasnije nam je sličnost bila zabavna, pa smo se šalile na naš račun. Pitale smo se postoji li mogućnost da smo neki rod, ali nismo našli suvisao odgovor, osim što mi je Nada rekla da je njezina majka iz Hercegovini, a i ti si od tamo, je li, tata? U šali sam rekla Nadi kako je moj tata poznati ženoljubac, pa nije isključeno da je nekada davno poznavao njezinu majku-kroz smijeh i uz Nadino odobravanje, raspričala se moja Vedrana.
-Vedrana, ono što ste ti i nada govorile u šali, nije šala, nego zbilja, prava i živa istina! Tajna je to koju sam više od trideset godina nosila u svom srcu, duboko zakopanu, ali neizbrisivu. Nikada, čak ni u snu, nisam pomislila da će ikada doći vrijeme da se otkrije, da neću imati pravo sačuvati tajnu samo za sebe! Bila sam uvjerena da ću svoju tajnu ponijeti u grob. Da, drage moje kćerke, drage moje gospođe, Marka, vašega oca, srela sam sasvim slučajno u Zagrebu, davno, davno, a kao da je bilo jučer. Upravo sam završavala studij medicine, bilo je ljeto, bila sam mlada i vjerovala da sam sretno zaljubljena u Vinka, markovog rođaka. A onda se pojavio Marko…Što da vam pričam, odmah me osvojio, zaljubila sam se na prvi pogled. Nije mi bilo važno što on osjeća prema meni, željela sam tu toplu ljetnu noć provesti s njim. I provela sam je! Ustvari, proveli smo je ludo, ljubeći se cijelu noć, malo smo pričali, jedno o drugom gotovo ništa nismo znali. Ujutro je Marko otišao s „Hvala djevojko, možda se sretnemo još koji put u životu!“, a ja ga, opijena ljubavlju i prvim zracima sunca, nisam ni pokušala zaustaviti, samo sam mu mahnula. Možda se te noći ne bih ni ja tako dugo i tako jasno sjećala, da ona nije odredila cijeli moj život. Nakon devet mjeseci rodila sam svoju Nadu, a da Marka nisam ni pokušala pronaći…
Ne gledaj me tako blijedo, dragi moj Marko, nemam nikakva razloga da izmišljam, sve što ispričah je istina, a ja sam ona slatka mala djevojčica, buduća doktorica, koja se igrala s tvojim neobičnim madežom na nozi, madežom kakav ima i moja Nada, a vidim i tvoja Vedrana! Kada sam te nakon 25 godina vidjela na televiziji, želja da te pronađem bila je jača od svega drugoga, bila je jača od opasnosti po sami život. Zato sam iz Njemačke, gdje sam dugo radila, došla na hrvatska bojišta. I želja mi se ostvarila nakon tri godine, kada sam već bila izgubila nadu da ću te pronaći. Nisam ti ovo prije ispričala, jer bi ljubav prema meni smatrao obvezom, a ovako znam da si se ipak zaljubio u mene, kao i ja u tebe, ali ja davno, davno…A bez prisustva naših kćeri možda bi posumnjao u moju priču. Dragi moj Marko, ja sam ona Ružica s kojom si proveo samo jednu noć u Zagrebu, prije trideset godina, koje se nisi mogao ni sjetiti u nabrajanju žena s kojima si bio. Ako, nakon svega što sam sada rekla, tvoja bračna ponuda još vrijedi, moj odgovor je da, da, da, tri puta da, ali to će značiti da više nema drugih žena, moraš biti samo moj, jer tolike sam te godine čekala-govorila je i govorila Ružica, a meni se svaka riječ urezivala u mozak, u srce, želio sam joj reći da polakše priča, da postavim koje pitanje, ali ona se nije dala smesti. Na kraju je dodala:
-Draga moja kćerko, oprosti što ti o ocu nikada nisam pričala, što na tvoja pitanja nije bilo odgovora. Na sreću, još nije kasno, poljubi svoga oca prvi put i očekujemo tvoj blagoslov, i Vedranin , također, ako Marko nije odustao?-savršeno je vladala riječima, sobom, s nama, sa situacijom, moja Ružica.
Nada je prišla sva uplakana, i Vedrana je brisala suze, izljubile su se njih dvije, a onda prišle k meni i upitale me, uglas, želim li doista oženiti doktoricu Rozi, Roziku, Ružicu? I što sam zanijemio, pa Ružica me stalno proziva?
-Ružica je moj život, zaljubio sam se u nju i ni jedna druga žena u mom životu više neće postojati! Pardon, postojat će još dvije prekrasne dame, moje drage kćerke Vedrana i Nada, i još da mi je sin tu, odmah bi išli na vjenčanje-izgovorio sam to u jednom dahu, obuzet nekim čudnim osjećanjima.
-Neće to ići tako brzo, ja sam odabrala prekrasnu vjenčanicu i želim veliku svadbu o kojoj sam dugo i predugo samo maštala! Udajem se za najljepšeg čovjeka na svijetu, kojega sam čekala trideset godina, a on me nije ni prepoznao, i hoću da svatko to zna. Slavlje će biti veliko, kao što je velika i moja ljubav, moja sreća!-radosno je govorila doktorica Roza, moja i samo moja Ružica, moja velika i jedina ljubav.
www.tomislavnews.com/Iz romana Ljube Đikić: “Zatišje”
