“Moja pacijentica”, priča dr. Ante Ljubičića, rođenog u Prisoju-Tomislavgrad, živi u Zagrebu, dobila je najvise bodova od Povjerenstva za ocjenjivanje kratke liječničke priče i pobjednik je Natječaja za kratku liječničku priču Liječničkih novina (LN).
Obavijest i čestitka koja je stigla dr. Ljubičiću:
Objavljujemo prvonagrađenu priču LN!
Dr Ante Ljubičić: Moja pacijentica
“…Baba Znaoruša, zbog malo krupnije figure i pognutog držanja, prije bi pripala starijoj kategoriji. Ono što se kod nje nije moglo ne zapaziti bile su krupne zelene oči sa crnim šarama (mačkaraste), nekada zacijelo zavodničke, kojima bi vas netremice gledala dok bi kazivala svoje tegobe…”Iz moje priče o pacijentici babi Mari Znaoruši, koja je dobila prvu nagradu na natječaju Liječničkih novina (Hrvatske) za najbolju kratku liječničku priču. Kako je riječ o stvarnom liku i događanjima iz početničkih dana moje liječničke prakse, nije mi bilo potrebno ništa ni dodavati ni izmišljati, pa stoga smatram da zasluge za osvojenu nagradu u jednakoj mjeri pripadaju i babi Mari (koja je sada u nebeskim dvorima) kao i meni, i da mi ne će zamjeriti što sam se usudio njen osobni zdravstveni karton otvoriti prema javnosti.
Baba (*) Mara Znaoruša bila je jedna od onih pacijentica kojima bi rijetko kada prošao tjedan bez posjeta doktoru. Trebalo ne trebalo. Jednostavno, to joj je bilo i navika i potreba. Usput bi ona, naravno, obavila još koji svoj poslić, neku kupnju i sl. Najradije je išla doktorima Petru J. i Mati Š., svojim Imoćanima, i samo ako kojim slučajem nije bilo njih dvojice onda bih i ja nekako došao u obzir.
Kao i sve žene tog kraja kad bi prešle u neke ozbiljnije godine, a pod time se najčešće mislilo na pedesete, šezdesete, i baba Znaoruša je uvijek bila sva u crnu. Od glave do pete. Crna marama (šudar), crna bluza, duga široka suknja (modra), čarape, cipele – sve. Tako obučenima mogao si im vidjeti samo malo lica i oči, i ruke; i jedino po tome, ako imaš dosta iskustva, mogao si im pogoditi dob. Inače, teško bi uočio razliku između onih od pedeset i drugih sa sedamdeset ili više godina. Baba Znaoruša, zbog malo krupnije figure i pognutog držanja, prije bi pripala starijoj kategoriji. Ono što se kod nje nije moglo ne zapaziti bile su krupne zelene oči sa crnim šarama (mačkaraste), nekada zacijelo zavodničke, kojima bi vas netremice gledala dok bi kazivala svoje tegobe.
– Evo mene, moj doktore – obično bi bio početak razgovora.
– Što je Mare, kojim dobrom?
– Boli, doktore moj! Boli! Pomagaj ako Boga znaš!
– Što boli, Mare? – uslijedilo bi pitanje.
– A, što ne boli, dušo moja? Sve me boli!
– Možeš li to malo pobliže objasniti, Mare? – pokušavali bismo dokučiti suštinu problema.
– Evo ovako, doktore moj – otpočela bi baba Mara, nakon što bi duboko udahnula zrak.
– Najprije sijevne ovdje (pokaže rukom tjeme), onda odgovori tu, (premješta ruku na zatiljak), i ne prestaje; sve gore i gore. Onda počne svjetlucati pred očima, pa mučnina, kao da ću povratiti. Pa udari, doktore moj, evo ovdje, pa ovdje, onda tu, pa odgovori ovamo, pa onamo, onda gore, pa dolje… i ne popušta, sve mu njegovo…I sve to kazuje baba Mara pokazujući rukom najprije vrat otraga, pa prsa sprijeda, cijelu kralježnicu, područja rebranih lukova, pa trbuh – i gornji i donji dio, pa kukove, koljena, ne zaboravljajući ni ostale zglobove.
Kad vidiš da baba Mara ne misli stati, pokušavaš je ponešto priupitati kako bi dobio nešto konkretno za što bi se uhvatio. A to baš ne ide tako lako, ne da se ona. Osobito kad si mlad i bez iskustva. Tek ćeš kasnije naučiti kako provjeriti nije li ti možda nešto bitno prešutjela, neki bitan simptom. Namjerno ili nenamjerno; zbog srama, stida, ili tko zna čega. Npr. da je cijeli prošli dan imala proljev i da je povraćala. Ili da je već u više navrata imala napadaje nesvjestice koje nije spomenula. Ili nešto sasvim treće.
Nakon cijelog pregleda kod babe Mare obično bi sve završilo zaključkom kojim ona nije bila najzadovoljnija:
– Sve je u redu, Mare! Dobro je, nije ti ništa! Malo pripazi na tlak i na kilograme. Nemoj jesti preslano i premasno.
– Zašto me onda boli kad mi nije ništa, đava ga odnija, doktore?- protestirala bi Mara.
– Reuma, Mare, reuma. Artroza. I malo godine. Ništa opasno. Malo strpljenja, proći će kad otopli… Ajde zbogom, vidimo se opet za koji dan. Ako treba i prije.
Tako je to najčešće išlo s babom Znaorušom sve dok se stanje nije malo zakompliciralo nakon što smo se nas trojica njenih izabranih liječnika vratili sa specijalizacije. Ona se nije obazirala na te nove činjenice pa bi najprije potražila svog najdražeg doktora Petra J. sada ginekologa. Mladi specijalist, koji je inače simpatizirao babu Maru, ali koja se više nije uklapala u njegov program, ljubazno bi joj objasnio kako je on više ne može primati nego se treba javiti kod kolege dr. Mate Š., sada neuropsihijatra.
– Mare moja, ja sam ti sada ginekolog, specijalist, ne mogu te više primiti, osim kad te pošalju drugi doktori k meni zbog ženskih stvari.
– Kakvih stvari doktore moj, pa evo tu je sve. Sve su to samo moje ženske stvari – čudila se Mara.
– Ma, znaš Mare, ja ti više nisam liječnik opće prakse, za to ne mogu primit. Ja sam ti sada doktor za donji kraj – pokušava objasniti situaciju dr. Petar.
– Pa i ja sam iz donjeg kraja, đava ga odnija, kao da ti to ne znaš – Mara će njemu.
Na kraju, kako naš ginekolog ostaje nepopustljiv, evo Mare kod svog drugog izabranika dr. Mate mladog specijlistu neuropsihijatra. Slijedi isto objašnjavanje kao i netom prije s malom razlikom.
– Mare moja, ne mogu te primiti, ja sam ti sada doktor samo za lude. Ajde ti kod našeg internista dr. Ante.
-Za lude!? Ajme meni da me tko ne vidi ovdje, što će pomisliti! A gdje je dr. Ante?
– Najprije izađi kroz ova vrata, pa hodnikom naprijed, pa desno, pa lijevo, onda opet naprijed, pa lijevo kroz prolaz pa…na vrata – strpljivo će doktor Mate.
– Kako to, lipi moj, nisam te dobro čula. Hoćeš li ti meni još jednom to ponovit – Mara će njemu.
Vidi doktor da nema koristi od objašnjavanja pa uzme list papira i krupnim slovima na njemu napiše:
NE ZNAM ČITATI, MOLIM VAS POKAŽITE MI GDJE JE INTERNISTIČKA ORDINACIJA
– Evo, Mare, ovo ti je uputnica. Drži je u rukama i pokazuj svakomu na koga naiđeš, svi će ti kazati kako ćeš naći dr Antu.
Malo je u čudu gledala baba list papira u svojim rukama, a kad je vidjela da joj nema druge, okrenula se i pošla prema vratima. Kad se pojavila kod mene, prvo što je rekla uz pokazivanje „uputnice“ bilo je:
– Jedva sam te našla doktore moj, zašto su te tako sakrili? – kazala je Mara nakon obaveznog Hvaljen Isus i Marija. I naša je priča počela kao i obično:
– Evo mene…, boli…., pomagaj ako Boga znadeš!
– Reci, Mare, što te boli …?
I ostala je baba Mara Znaoruša moja vjerna pacijentica sve do kraja. Znam da su mi kolege Petar i Mate (i ostali) na tome zavidjeli, ali tu im ja nisam mogao pomoći; nešto treba u životu i zaslužiti, zar ne…?
www.tomislavnews.com/tockanai-net
