U Zagrebu je ovih dana objavljena nova, treća zbirka pjesama autora Josipa Leutara, rođenog u duvanjskom selu Stipanići, a s obitelji živi u Zagrebu.
Zbirka pjesama “Ti lijepa ženo” treća je Leutarova knjiga pjesma, u njoj je oko 170 pjesama napisanih posljednjih godina. Prva zbirka nosi naslov “Duvanjsko polje”, a druga, objavljena prošle godine “Duvanjski vjetrovi”.
Leutar u svojim lirskim pjesmama najčešće pjeva o zavičaju, iz kojega je otišao kada je imao 15 godina, a život ga je nosio od Banjaluke, Sarajeva, Osijeka, Hamburga…Bio je uspješan poduzetnik, a danas živi kao umirovljenik u Zagrebu i osnovno mu je zanimanje pisanje pjesama.
Josip je relativno kasno otkrio darovitost stvaranja, pisanja pjesama, kako sam kaže “zahvaljujući” samoći u koroni, pa ne čudi da najčešće piše o zavičaju, djetinjstvu, ljepotama duvanjskog kraja: polja, brda, planina, rodnoga sela, o duvanjskoj jakoj buri ili cvjetnom Duvanjskom polju…
U njegovim stihovima osjeća se nostalgija, počesto je to za selom i osobama kojih više nema, a svoja osjećanja Leutar iznosi na dlanu. bez uljepšavanja, bez tajnovitosti, rekli bismo onako kako ih oči vide, a duša osjeća.
Nećete u Leutarovim stihovima naći filozofije, niti neke prikrivene čežnje, sve je jasno na prvo čitanje.
U posljednjoj zbirci “Ti lijepa ženo” Leutar je zadivljen Božjim stvorenjem, ženom koja je vrijedna njegove ljubavi, njegovih stihova, ženom vrijednom njegovog života, očaran je i opčaran ljepotom žene. Leutarovi stihovi su prepuni ljubavi, nježnosti u svakoj prigodi, kod njega nema grubih riječi, ponekad se tek osjeti žal za mladošću, počesto i životom u kojemu je bilo mnoge rada, trke za osiguranjem egzistencije obitelji, a život i uživanje u životu u tim danima prolazili su mimo njega. Leutar sve to uspijeva sada nadoknaditi u svojim pjesmama, sada na miru, u kojima reda slike idiličnog seoskog života, najčešće smještenoga na Duvanjsko polje, pokraj Šujice, rijeke njegovog djetinjstva, čiji je žubor slušao napasajući maleno stado ispod Stipanića.
Tražite li u Leutarovim stihovima stil nekih poznatih pjesnika, nećete ga naći: Josip je originalan, svoj, ne mari on za književne forme i norme, ne pati od čistunstva riječi, pusti da ga nose riječi bez želje uokviriti ih. Iako mu je veći broj pjesama u rimi, kako ga ponesu osjećanja. No, rima kod Leutara nije nužna, u ponekoj pjesmi ona prelazi u slobodni stih, lagan, lepršav, vedar, pa vas Leutarove pjesme i u zadnjoj, nedavno objavljenoj zbirci “Ti lijepa ženo” neće opteretiti ni sadržajem, ni stilom, stihovi su to od kojih ne boli glava, oni su puni ljubavi i vedrine, kao nebo nad Duvanjskim poljem ili samoniklo mirisno šareno cvijeće po livadama.
Evo jedne od Leutarovih pjesama iz zbirke : “Ti lijepa ženo”:
OSJETIM MIRIS POLJA MOGA
Gledam niz polje, djetinjstva moga
Raznolike boje čvrsto ga spajaju
Uživam i maštam trenutka ovoga
Emotivna razmišljanja me osvajaju.
Osjetim miris poljskog cvijeća
Kukurik mi nudi crvene boje
A mene lagano ispunjava sreća
Gledajući tako osjećam se bolje.
Misli me vraćaju u vremena mlada
Kada smo poljem trčali kao mali
Na livadi čuvali naša mala stada
U našem polju slatko uživali.
Dođu mi trenuci da u polje krenem
Da poletim koliko me noge nose
Od jednom se iz sanjarenja prenem
Nisam više mlad godine breme nose.
(Josip Leutar, 2024.)
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
