Večeras (21. travnja, 2023.) je u dvorani Skupštine Hercegbosanske županije u Tomislavgradu, pred brojnom publikom, predstavljena prva knjiga-zbirka poezije “Krajobrazi duše”, autora Ante Brajke Anteka.
Knjigu je objavljena u nakadi Matice hrvatske Tomislavgrad, predstavili su je duvanjski pjesnici, a profesori u Mostaru Marko Tokić i Ivan Baković. Moderatorica večeri bila je profesorica i pjesnikinja Marija Baković – Pavković. Nadahnute stihove u nadahnutoj interpretaciji Zore Stanić pratila je prekrasna glazbena izvedba Karle i Marijana Radoša, te klape Sv. Jeronim. a uz čitanje poezije pjesnik Ante Brajko Antek, koji ima prekrasan glas na početku je otpjevao jednu pjesmu, a kasnije je nastupio i s Klapom “Sveti Jeronim” istoimenog HKUD iz Šuice.
Antekova večer je bila uistinu posebna. Poetsko – glazbeno predstavljanje knjige “Krajobrazi duše” bio je istinski doživljaj za mnogobrojne posjetitelje. Uz zanimljivo moderiranje Marije Baković i tople riječi autora Ante Brajke – Anteka ponijeli smo s knjigom stihova i prekrasnu proljetnu večer.
Kroz tihu duvanjsku noć odjekivali su Antekovi stihovi i pjesma, iz duše, kao što je iz Antekova poezija.
Čestitamo Anteku na prvoj knjizi poezije i vjerujemo kako će uskoro uslijediti druga, jer nadahnuća ima na pretek u prekrasnom prirodnom krajobrazu koju umjetnik, pjesnik lako unesi u dušu i niknu dobri, nježni i topli, ponekada i sjetni stihovi.
EVO ŠTO JE O ANTEKOVOJ ZBIRCI VEČERAS REKAO, A U RECENZIJI NAPISAO, PROFESOR I PJESNIK IVAN BAKOVIĆ:
OGLEDALA SE DUŠA U POLJIMA I PLANINAMA
U pogovoru prvoj knjizi Mije Tokića (Knjiga nemira) Božidar Petrač zapisao je nešto vrlo karakteristično za Duvnjake koji pišu i objavljuju književna djela: „Pisci, naime, koji potječu iz duvanjske sredine, od Duvna, neodjeljivi su od svoga zavičaja, ma gdje se našli i ma o čemu pisali, uvijek iz njihova pera izvire tlo iz kojeg su ponikli. Gotovo napasno zaokupljeni svojom zemljom i svojom baštinom, drevnim vrijednostima istinoljubivosti, dobrote i pravičnosti, uvijek izražavaju svoju, gotovo mitsku, privrženost svojim izvorima.“ Već sam nekoliko puta ovaj Petračev citat ponovio, no čini mi se da itekako pristaje uz književni rad autora ove knjige. Ne umanjujući bilo kojoj zajednici bilo koju dobru osobinu, usuđujem se reći da su Duvnjaci ipak nekako posebna sorta. Kada onima koji nisu iz Duvna hoću ukratko objasniti naš duvanjski karakter onda velim da u Duvnu na koju god se stranu okrenuli vidite podlanicu brda i tri podlanice neograničena nebeskoga plavetnila, tj. neograničene slobode te da to itekako utječe na karakter ljudi koji odrastu na Duvanjskom polju, a najznačajnija odrednica toga karaktera je, kako reče Petrač, gotovo mitska, privrženost svojim izvorima.
Ova Petračeva misao mi je pala na pamet nakon čitanja Brajkina rukopisa zato što se tematski okvir njegovih pjesama može objasniti navedenom mišlju: gotovo mitska privrženost svojim izvorima. A ti su izvori ujedno i izvori motiva u pjesmama – djetinjstvo (nepomućeno sretno djetinjstvo), Šuičko i Duvanjsko polje, obitelj i prijatelji, zdrava kršćanska duhovnost, nostalgija za prohujalim vremenima, uspomene na ratna vremena i hrabru braću po oružju i ljubav. Ili kako je on to sažeo u nekoliko stihova: Ljubav je divota, tajna života, / ljubav je Bog, / ljubav je obitelj, / ljubav je domovina. (Ljubav sve nadjača)
Svatko je satkan od svoje prošlosti, odgoja, proživljenoga, od uspomena, zapravo jedino što imamo je ono što je iza nas – ni u jednom trenutku nismo sigurni koliko nam je još ostalo (Volite jutra! Baš sva! / Maglovita, kišovita, / užurbana, tiha lagana, / sunčana, topla, ledena. / Jer tko zna sutra / hoće li biti novoga jutra. /Dobro jutro/), i ono što naš život jest to su uspomene i u njima neki trenutci vrijedni pamćenja: Postoje trenutci koji se pamte, / opisuju se događaji koji ne blijede, / dozivlju se sjećanja koja zlata vrijede! (Slika ljeta).
Pjesme su zgodno grupirane i raspoređene u nekoliko ciklusa: „Uspomene i sjećanja“ (djetinjstvo, biografske pjesme), „Hrvatski rubac i Kristovo lice“ (duhovne pjesme), „Krajolici moje duše“ (krajobrazne), „Rijeke i obale“ (nostalgične i ljubavne), „Čovik i pas“ (posvećene autorovoj velikoj ljubavi – psima), „Sinovi planine i polja“ (pjesme posvećene ratnim vremenima, kada je trebalo sinova planine i polja da bi se uopće ostalo i opstalo).
U ovim pjesmama čitatelj će pronaći mnoge trenutke i iz svoga djetinjstva: Poderane hlače i / krvava koljena od loptanja, / moja je tajna otkrivena. // Kao jedno, glasno svi: / Ante, bolan, di si ti? / Ćaćin pogled potražim / i materi u krilu završim. (Stara kuća); nepomućene dječje radosti na snijegu u čizmama za tri broja većima: Uh, koliko djece po brijegu, / skaču, skijaju, sanjkaju, / grudaju se, tuku, čupaju, vuku. / Dolinom odjekuje graja, veseli glasovi / ječe od jutra do večeri. (…) Slike djetinjstva lete, lete / pa me sjete na čizme za broja tri veće, / plava na leđima nagorjela vesta, / šarene rukavice bez prsta, / šal bijeli i uvojci plavi, vrte se u glavi. (Bijeli šal i uvojci plavi); a nakon toga toplina doma i sigurnost među onima koji nam sigurnost daju, u obitelji okupljenoj oko vatre: U malom domu / na Božić, / fijaker stari grije / plam topli sja! // Ozeble moje ruke, / čini mi se on se smije / dušu mi grije! / U djetinjstvo vraća! // Pored njega / baka, otac, mati, / davni, divni / božićni sati… (Fijaker stari); a sve to još i ljepše izgleda kada se usporedi sa sadašnjicom: Grubi su dani, surov je svijet. / Teško vrijeme, ništa ne valja… / Pogrbljena leđa, spuštena ramena, / obješene usne, teško se usne // Što se ide dalje… / sivi dani, olovni oblaci, / sve gore, gore, / briga, briga more (Topla riječ). I čitav još niz nostalgičnih motiva i pjesama od kojih posebno po ljepoti izvedbe i emociji treba izdvojiti pjesmu „Kako si lipa, Šujico moja“, posvećenu autorovu, sad pok., „stricu don Anti, živom svjedoku svećeničkoga života, pastiru svoga naroda, uzoru dobrote i skromnosti, povodom njegove zlatne mise.“
U ciklusu duhovnih pjesama (neke od njih su i uglazbljene i izvedene u raznim prigodama) iskazana je vjera, ona koja nas je održala i Brajkina vlastita vjera, pouzdanje i potpuno predanje Bogu: Kad se moja duša / nebu vine, o Bože! / Bože, daj mi ruke čiste / da tebe zagrlim, Kriste. (Kad se duša nebu vine). Iako svjestan naše grješnosti, slabosti, propusta i mana kojima vrijeđamo Boga, ipak ne gubi nadu: Vidje majka sina, / na njemu bjelina, / ali i rane stare i nove / Opet si, Sine, prepun rana. / Nažalost, tako ljudi / svog Boga časte. / I Majka suzu pusti. // A Krist je grli, ljubi i tješi: / Spašen će biti i tko griješi, / svaki na zemlji koji se kaje, / zamoli za oprost grijeha, / sačuva vjeru, gaji nadu. (Na nebo uznesena).
Zanimljiv je i autorov odnos prema Isusu Kristu, koji je u ovim pjesmama blagonaklon i počovječen, onakav kakav je u pjesmama Nikole Šopa u zbirci Isus i moja sjena. Najbolje se to vidi u pjesmi „U maloj crkvi“: Priđem blizu, na koljena mi noge klizu. / Glavu ponizno spustim, tiho izustim: / Hvaljen Isus, Isuse! // A On mi se nasmiješi / tugu moju utješi. / Bacam sidro u mirnim sam lukama. / Kad me primi rukama / kraj je mojim mukama (U maloj crkvi). Sličan je odnos i prema Gospi kojoj se pjesnik obraća kao M/majci i kao prijateljici: Hvaljen Isus, Gospe Mala! / Kako si? Sada si Velika! / Najveća od svih žena, / Majka Dobra, Sina Kralja! // Gospe Mala, kad si mala bila, / kad si bila mala, / jesi li se s lutkama igrala, / slušala mamu, tatu ? // Vratila se odmah kad te / mati zvala, / nije te tri put’ zvala… / Je li ti baka pričala priče? // Jesi li bosa trčala, / cestom prašnjavom, livadom zelenom? / Jesi li plakala kad si morala jesti, / a drugi se igrali na cesti? (Mala Gospa – 8. rujna).
U mnogim pjesmama izbija prikrivena ili otvorena privrženosti rodnom kraju, rijeci, polju i planinama, a evo i potvrde u stihovima: Moje je ime zapisano u ovoj zemlji, / duša moja u krošnjama sniva. / Moje srce nježno, toplo, meko / po tebi plovi modra rijeko! (Tvoji korijeni). Ta odanost nije prolaznost, ona je duboka, duboka: moj kraj, meni darovan / znojem i suzama zaliven / nevinom krvlju branjen / očima milovan, pismom njegovan // u dušu utkan, moj kraj / u meni diše svakoga dana / volim ga… / moj kraj i početak, moj kraj (Moj kraj). Jer naše korijenje je (pre)duboko, krvlju zalijevano, životima branjeno i hranjeno – Svitalo je, žurio dan, / bio je mjesec travanj / bila je studen, bila zima / bila je magla gusta, bila mladost pusta. // Potmuli udari topova / ispunili su zelenu dolinu. / U strahu budile se oči snene, / plač djeteta, jecaji žene, / nad dolinom letjele su sjene. // Neki su mladići i djevojke hrlili, / na krilima ljubavi / letjeli poput ptica. / Ostavili sve od prve, / tiskali se u redove prve. // Letjeli su poput ptica. / Mladići, djevojke, za ljubav, / znana i neznana lica išla su ka snu. / Krilima zauvijek zagrlili zemlju, / bez krila dotakli nebo, ostali u njemu (Krila ljubavi).
Ante Antek Brajko piše odavna, ponešto je objavljivao po internetskim bespućima i nešto manje po časopisima, odvažio se, napokon, pjesme sabrati i objaviti u knjizi. Ne sumnjam da će mnogi čitatelji u ovim pjesmama pronaći neko novo nadahnuće, u nekom stihu otkriti sjećanje od kojega duša zatitra, nekoj se pjesmi i vratiti… Bilo kako bilo, duvanjska književnost je dobila još jedno vrijedno djelo i još jednoga autora koji se upisuje u duvanjsku književnu čitanku. Ivan Baković
POSLUŠAJTE: PREKRASNO PJESMA ZA LAKU I UGODNU NOĆ IZ TOMISLAVGRADA!
www.tomislavnews.com/Ljuba i Snježana
