Autorica je iz Stipanića-Tomislavgrad, a donedavno je volontirala u Općini Tomislavgrad.
PIŠE: Mr. Jasmina Hadžić
******************************************
O autorici:
Rođena je 13. oktobra 1988. godine u Tomislavgradu. U petoj godini života, u oktobru 1993. godine, sa porodicom seli u Njemačku (grad München), gdje započinje svoje školovanje. U februaru 1998. godine se vraća u rodni Tomislavgrad gdje nastavlja osnovnoškolsko obrazovanje, nakon čega upisuje i završava Opštu gimnaziju u Tomislavgradu. Opštu gimnaziju je pohađala u periodu od 2003. do 2007. godine. Potom upisuje studij sociologije na Nastavničkom fakultetu Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Prvi ciklus studija, u trajanju od četiri godine, pohađala je u periodu od 2007. do 2011. godine. Diplomirala je u oktobru 2011. godine, a naslov njenog diplomskog rada je „Civilno društvo i demokratska država“. Iste godine se upisuje na drugi ciklus studija- master studij, na navedenom fakultetu. U decembru 2013. godine javno brani magistarski rad na temu „Razvoj političkog pluralizma u Bosni i Hercegovini u postdejtonskom periodu“ i stiče zvanje magistra sociologije.
******************************************
Kultura sama po sebi jeste sociološki fenomen, a kultura, njeni oblici i djelovanje unutar bosanskog identiteta, više je od fenomena. Bosna i Hercegovina vijekovima važi za multikulturalnu državu. Svjedoci smo kako se ovaj pojam u našoj zemlji doslovno zloupotrebljavao kroz zadnje dvije decenije obilježene nacionalnim buđenjima, odnosno sukobima. U novije vrijeme imamo situaciju u kojoj je došlo do promjene paradigme razumijevanja kulture i multikulturalizma, koji je nekada shvaćen kao mnoštvo različitosti, a sad se shvaća kao suživot bosanskohercegovačkih naroda. Suživot je termin koji često u svom govoru upotrebljavaju bh. političari i lideri (što im osobito zamjeram), a označava življenje jedne zajednice pored druge. U Bosni i Hercegovini nema suživota, mi ne živimo jedni pored drugih, mi živimo zajedno!
Kultura je, tako, jedan od najznačajnijih faktora čovjekovog života, a raznovrsnost, postojanje više kultura unutar jedne zajednice, odnosno multikulturalnost svugdje u svijetu važi za veliko bogatstvo. U Bosni i Hercegovini se to mišljenje potiskiva, i oni koji vjeruju da će se u našoj zemlji, u budućnosti, stvoriti jedan nacionalni identitet sa više raznovrsnih kultura i religija, etiketiraju se kao najveći utopisti. To me podsjetilo na riječi Dragana Bjelogrlića u jednom tekstu koji nosi naziv „Život je kada imaš san i vjeruješ u njega“,gdje on kaže: „Pišem ovo na Siciliji. Gledam u more i pitam se, koliko li su tek oni u svojoj historiji bili siromašni, a nije im padalo na pamet da “Antički teatar” pretvore u diskoteku. Gledam Ruse na plaži, i prisjećam se dana kada su stajali u redu za hljeb dok je “Boljšoj Teatar” širio slavu Rusije po svijetu, a ruski umjetnici pravili najveća djela. Da li smo nekulturni jer smo siromašni, ili smo siromašni jer smo nekulturni?!“ Pa se i ja pitam: da li su Bosanci i Hercegovci bogati zbog raznovrsne kulture koju posjeduju, ili su siromašni jer je ne vide?!
Bosna i Hercegovina, zemlja sa „premalo geografije, a previše historije“ upravo je zbog svoje kontroverzne prošlosti i još kontroverznije sadašnjosti jako inspirativna za brojne naučnike, teoretičare, istraživače, autore i pisce koji kroz svoje radove nastoje pronaći odgovor na bosanskohercegovačko pitanje, srž problema i konfilkta u Bosni Hercegovini, te moguće načine i faktore pomirenja. U Bosni i Hecegovini je, unatoč različitim pokušajima prikrivanja i zataškavanje istine, sve „crno na bijelo“ i bh. naučnici, kao građani ove države, na jedan iskustven, temeljit, dokumentovan i činjeničan način mogu prikazati bosanskohercegovačku stvarnost, njezinu prošlost, kulturu, razne utjecaje i akulturiranja sa strane; Bosnu i Hercegovinu od idiličnog multikulturalizma do kulturnog prezira, od Titovog „bratstva i jedinstva“ do zločina ogromnih razmjera i genocida.
Tako, u svojoj knjizi „Kulturna polivalentnost i apsurd zločina u Bosni i Hercegovini“, profesor Fikret Bečirović kaže: „Kultura, u svom najširem značenju, predstavlja sve što je čovjek stvorio svojim umom i svojim rukama u cilju, prije svega, zadovoljavanja svojih egzistencijalnih, ali i onih estetskih, potreba za stvaralaštvom i ljepotom duha, spajajući tako u jedno onaj vječiti dualizam što se iskazuje kao „potreba za kruhom, ali i za duhom“. Na pitanje: šta je čovjek? bezmalo se može odgovoriti: čovjek- to su njegova djela. A ljudska djela, i materijalna i duhovna- to je čovjekova kultura, tako se s pravom može povući istoznačnica: čovjek jeste jednako njegova kultura.“
Iz ovog djela profesora Bečirovića, možemo zaključiti kako kultura ima svoje dobre, ali i svoje loše strane. Sukob kultura, odnosno događaji koji su suprotivi kulturi, kao što su konflikti i zločini, mogu se na svoj najmorbidniji način manifestirati u određenoj zajednici, a to se dogodilo u Bosni i Hercegovini, tokom agresije. Bosnu i Hercegovinu su sa svih strana neprestano zapljuskivali politički i kulturni talasi, a kultura se često pretvarala u ideologiju i bila pokretač i inicijator za mnoge zločine, uključujući i genocid, što je i u samom naslovu autor označio kao „apsurd zločina“.
Još jedan apsurd koji se desio u Bosni i Hercegovini, a vezan je za kulturu, je tzv. „uništavanje kulturnog pamćenja“ za vrijeme agresije. Naime, svaka zajednica ima pravo na kulturu i kulturna prava, a zaštićena su Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji je u skladu sa načelima proglašenim u Povelji Ujedinjenih naroda. Često se pitamo šta određenu zajednicu čini zajednicom? To je kulturno (kolektivno) pamćenje; to je sve ono duhovno i materijalno što je nastalo, zadržano i korišteno u određenoj zajednici, ono što zajednicu čini karakterističnom. Ukoliko želimo uništiti neku zajednicu dovoljno je joj uništimo njeno kulturno blago i kulturno pamćenje, odnosno da razorimo njene hramove, građevine, uništimo kulturnu baštinu, da zapalimo knjige koje su duh te zajednice, a potom dovedemo nove ljude koji će sagraditi nove građevine, napisati nove knjige, stvoriti novo pamćenje. Upravo se to desilo Bosni i Hercegovini.
Rušitelji Bosne i Hercegovine, ne samo da su radili na upropaštavanju budućnosti ove zemlje, nego su i sistematski zatirali njenu prošlost. Tako je Nacionalna i Univerzitetska biblioteka u Sarajevu uništena u strahovitom požaru 1992. godine. Taj događaj označava najveće spaljivanje knjiga u savremenoj ljudskoj povijesti, plamen je progutao više od milion knjiga, više od sto hiljada rukopisa i rariteta, kao i stoljeća historijskih zapisa o Bosni i Hercegovini. Uništenje nacionalne biblioteke bila je samo jedna komponenta u sistematskoj kampanji kulturnog istrebljenja. U maju 1992. godine uništen je i Orijentalni institut u Sarajevu, gdje je bila pohranjena najveća zbirka islamskih rukopisa na Balkanu. Spaljeno je više od pet hiljada rukopisa na hebrejskom, perzijskom, arapskom, osmanskom turskom jeziku i arebici (bosanski jezik pisan arapskim pismom). Zatim je vatra preusmjerena na Zemaljski muzej, pogodila ga više puta i uništila veliki dio muzejskih eksponenata. Tokom brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu razoreni su i neki od najljepših primjeraka osmanske arhitekture 16-og stoljeća na zapadu Balkana, među kojima je naravno i Stari most u Mostaru.
Danas se, osim Evrope, mnoge zemlje i organizacije svijeta zanimaju za fenomen kulturne raznolikosti i manjinskih prava. Dakle, sve napredne zemlje svijeta, zemlje Evropske unije, te one koje to žele biti trebaju da promoviraju multikulturalnost, i da budu spremne na brojne prepreke koje se nalaze u svijetu zbog brojnih predrasuda. Trebaju spriječiti pasivnost i odustajanje kada se naiđe na veće probleme. Tako, sve kulture unutar bosanskohercegovačkog društva, odnosno njihove nosioce treba tretirati kao ravnopravne. Multikulturalizam teži ukidanju ili barem smanjenju mehanizma isključivanja, a povećava mogućnosti uključivanja. On traži takvo zakonodavstvo i institucije koje bi omogućile uključivanje svih manjina. Na taj način multikulturalizam se može shvatiti kao poziv na drugačije društvo.
Na pojedinačnom planu je, također, potrebno razviti svijest običnim ljudima, građanima i ukazati im na dobre strane i kvalitete multikulturalnosti. To je moguće jedino putem edukacije. Potrebno je usvojiti znanje o kulturi, kulturnim pravima i ravnopravnosti, potrebna je volja i želja pojedinaca, te potpora onima koji već rade na promociji kulturne raznolikosti. Svi zajedno moramo raditi u naporu da ostvarimo ovaj velik, složen, ali vrijedan i human projekt pod nazivom „multikulturalnost u Bosni i Hercegovini“.
bosnjaci.net/TN
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!
