”Nikad ti neću čestitati Dan žena, mila. Svakom pravom muškarcu takvih dana je 365 u godini. Smorit ću se kupujući karanfile!” Tada nisam shvaćala što je pjesnik htio reći.
PIŠE: Marina Radoš/www.tomislavnews.com
Jutros mi je poznanica pričala kako je ona u velikom problemu jer ju je stari frend izradio u vezi stola za Dan žena. Ona brate nema đe izać’ u subotu! A dala je skoro dvije stoje za haljinu, to je nešto nečuveno!
Žene o kojima želim razmišljati najčešće i ne slave Osmi mart. I ne sjete ga se. A nemaju nikog da im kupi karanfil ili ružu.
To je Ona. Ona, čiji je čovjek, ljubavnik, najbolji prijatelj i muž nakon samo dvije godine braka, još uvijek ćosav i mlad zatvorio vrata i otišao na Kupres. To je Ona, koja je ostala sama sa dvoje djece koja su plakala kao da znaju da se tata više nikada neće vratiti. To je ona, koja je već 23 godine i otac i majka, i autoritet i nježnost, i strah i utjeha. To je Ona. Ona koja zaslužuje cvijet 365 puta u godini, a nema joj ga tko kupiti dok djeca ne stasaju.
To je Ona. Ona, čiji je momak kada mu je rekla da je trudna umjesto zaručničkog prstena ponudio financiranje abortusa. Ona, koja je rodila sama. Ona čiju je bebu umjesto tate iz bolnice iznijela uplakana baka. To je Ona, čijeg sina danas bezobrazna djeca nazivaju kopiletom. To je Ona, da, ona koja čisti dva kafića da bi mu platila studij.
To je Ona. Da, ona. Ona koja čeka kurvara u 3 ujutro da se na*ebe plave prsate ljubavnice. Ona, da, koja se nije rastala jer se kod nas samo kurve razvode. To je ona, da, ona koja nije vodila ljubav već deset godina. Ona, da kojoj već deset godina nitko nije kupio cvijet.
To je Ona, da. Ona za koju babe rekoše da je jalova pa ju nitko nije zaprosio, a bila je najljepša u selu. Ona, da, kojoj danas nema nitko platiti starački dom. Da, da, da. To je Ona koja nikad nije postala ni majka ni baka. To je Ona koja svima smeta. To je Ona koja je problem selu, a kamoli ukućanima.
To je Ona, da. Ona čiji je čovjek stizao samo za Božić. Ona koja je uvijek odgovorna i kriva za sve. Ona koja vozi dijete slomljene ruke u bolnicu i čeka prvi autobus iz Frankfurta, a sati su joj ko godine.
To je Ona, da. Ona koja je sama. Ona koja je i muškarac i žena. Ona koja mora dobro procijeniti je li doista toliko dobar ekonomist ili će je šef pokušati odvest u krevet da se dokaže.
To je Ona, da. Ona koju nema tko obraniti od zlih jezika u gradu. To je Ona koja je sama na sve datume kada svi imaju nekoga.
To je Ona, koja nema vremena za frizeraje i kozmetičke salone. To je Ona, da koja nema kome biti lijepa.
To je Ona, da, koja otkida od usta i ormara da obuče i nahrani svoje dijete.
To je Ona, da. Ona. Hrabrost.
I tako, neke žene doista žele biti same u subotu. Dosadili su im muškarci. Petljaju se brate u sve, nek ide malo u birtiju, šta mi se više valja po kauču?
Šta me više pila? Šta mi se miješa u kućne poslove? Šta on misli da se ja sama ne mogu obraniti pa hoće da se tuče radi mene?
Prije nego sam počela pisati ovaj tekst istraživala sam koje ženke u životinjskom svijetu nakon parenja ostaju same. Nema ih.
Postoje samo one koje namjerno progutaju mužjaka. Čak su mi i one OK.
Golub, čiji je mozak veličine zrna graška, voli svoju ženu više nego ti, homo sapiensu.
O mladunčetu gazele se brine čitavo krdo, a ti, čovječe okrećeš glavu od siročadi u tvom susjedstvu.
Mužjak lisice se prilagođava i brine o mladuncima, ako ženka strada.
Jesmo li došli do toga da se divimo kokoši, lisici, gazeli i golubu?
Davno. Davno.
Da sam ja netko uvela bih dan ženomuškaraca. Tih giganta koje su i majke i očevi.
Tih institucija koje kroz život hodaju same, hrabre i ponosne.
One nisu samo žene. Oni su države u državama; Majke, očevi, odgajatelji, lovci i dojilje. One su kućanice i hranitelji. One su čvrsta ruka i zagrljaj.
Zajebite Osmi mart, njihov svaki dan je pobjeda.
