Jučer je bio dan žena, namjerno ga na početku pišem malim slovom, jer nije bolje zaslužio. Neke su dobile cvijeće, puno ih je ljubljeno kao cijeloga života, ali je poneka i premlaćena.
Piše: Blago Vukadin
Od takvih stvari okrećemo glavu, razmišljamo ponekada da je možda i zaslužila, a ako čujemo plač djece u susjednom stanu i šamare koji padaju po nečijim obrazima dobro zatvorimo prozore da bi mogli mirno spavati.
Ne pišem,međutim o tomu. Pišem o intuiciji koju žene imaju i nose u sebi, od samoga rođenja, koju im je dao Bog ili priroda, da bi mogle rađati djecu, voljeti život i živjeti ideale. Zbog toga su žene puno hrabrije od muškaraca. Mi smo obično hrabri u „velikim“ stvarima, kad dođu mali izazovi uplašimo se. I ponekada pobjegnemo.
Zadnjih tjedana su mi za moje lijevo i desno oko zapale dvije hrabre žene. Različite su na prvi pogled, ali su obadvije u jednom iste: Hrabre su i ne plaše se reći svoje mišljenje. Zbog toga mišljenja su njih dvije od razjarene rulje bile javno popljuvane. Promatrači iz trećeg reda, tamo gdje ne dospijevaju svjetla s pozornice, su im dijelili šamare i pokazivali svoju hrabrost.
Popljuvane su zbog teme o kojoj žene puno više od muškaraca znaju i prema tomu bi i po logici zdravoga razuma trebale imati pravo puno više govoriti i određivati. Radi se, naime o djeci. O odgoju djece. O njihovom odrastanju u kojem ih obično majke prate, te one bolje od nas znaju što tu djecu muči. Tko ih je rasplakao i što ih je razveselilo.
Počet ću redom, po godinama tih hrabrih žena.
Prva je Amerikanka. Preziva se Reisman, ime joj ne znam. Gospođa u zrelim godinama koja je svoj cijeli život posvetila borbi za zaštitu djece od nastranosti odraslih. Cijeli svoj ugled, znanje i energiju posvetila je tom poslanju, pa putuje s jednoga kraja svijeta na drugi i objašnjava onima koji pojma o toj temi nemaju o čemu se radi. Možda je u pravu, možda ponekada i griješi, kao i svi drugi znanstvenici i umjetnici, ali svoj posao obavlja metodički i stručno. Naučila je diskutirati, reći svoje mišljenje, obrazložiti ga i gledati onima koji drugačije gledaju na svijet u oči. Bez vrijeđanja i bez podcjenjivanja.
Kad je zalutala u balkansku krčmu dočekali su je vrli demokrati, podjareni nečijim ambicijama i željama za nekoliko minuta javnog divljenja. Proglasili su je antisemitkinjom dok nisu prepoznali da se radi o ženi čija obitelj je strašno nastradala u Drugom svjetskom ratu sam zato jer je Reisman Židovka. Onda su se malo potaćili, pa je proglasili nekompetentnom. Kažu da je kvaziznanstvenica. Tako joj je jedna studentica koja još nije položila više od nekoliko ispita održala lekciju o tomu što znači znanost. Pridružio joj je se i dekan FPZ, kojega potresaju afere zbog plaćenih i kupljenih ispita i skresao joj istinu u lice – da je ona nikakva znanstvenica i da svoju diplomu koju je stekla na jednom od boljih sveučilišta u zaostaloj Americi može mačku o rep objesiti. Nije znala žena u što se upušta. Toliko o Judith čijeg imena sam se baš sjetio. Judith, sve najbolje za Dan žena!
Druga hrabra žena zove se Silvija Šesto. Hrvatica je iz Zagreba. Samohrana majka troje djece i autorica dječjih priča. Cijeli život piše za djecu – nekima se zgode koje ona kreira u svojoj glavi i po svojoj savjesti dopadaju, nekima manje. Tako je u svakom poslu. Silvija je, osim što hrani svoju djecu, piše za njih i za našu, gleda kako će izići na kraj s podivljalim kapitalizmom u kojem autori nemaju prava na honorar, skupila dovoljno energije te je za one koje voli skupa s nekoliko drugih idealista osnovala Društvo prvih pisaca. U doba u kojem njeni vrli kolege ispijaju kave o trošku nepostojećih čitatelja u čak dva posvađana Društva pametnjakovića – dakle vjerojatno se financiraju iz nekog proračuna ove siromašne državice – ona osniva društvo za djecu. Da tim svađalicama koji se javno prepiru tko je bolji i ljepši i koji prodaju svoj dar za kolumne po narudžbi pokaže da postoje djeca. Da živimo o njihovom trošku, takoreći na kredit kojeg smo dobili od sljedeće generacije.
Sad na scenu dolazi međutim druga strana. Silvija ne odgovara onima koji misle da su se svrstali na Judithinu stranu. Našli su u njenim knjigama brutalnu pornografiju. Usuđuje se ona spomenuti gaćice odrasle osobe u mašti pubertirajućeg djeteta. Počinila je zločin. Izjednačavaju tu majku i ženu s pedofilima – oni su se dobro prikrili i ako se čuju onda glasno viču „Drž’te lopova!“ – dok heroji iz trećeg reda publike opet pljuju po njoj. Anonimno je prozivaju kurvom, na ulici je zaustavljaju nepoznati ljudi da joj očitaju lekciju, javno se jave osobe koje nisu pročitale ni „Vlak u snijegu“ do kraja da joj kažu kako se piše za djecu. Nije znala žena u što se upušta. Toliko o Silviji kojoj isto želim sve najbolje za Dan žena!
Svim majkama, suprugama, ljubavnicama, djevojkama, kćerkama i drugim, najljepšim i najhrabrijim Božjim stvorenjima s jednim danom zakašnjenja poklanjam ovu priču – da od jednoga dana postanu dva, od dva četiri, a od četiri stotinu i tisuću. Da ovaj svijet postane mirniji i otvoreniji. Žene to bolje rade od muškaraca, poštenije i humanije, pa bi bilo smisleno i da im se pokaže puno više povjerenja i dodijeli puno više odgovornosti. I sredstava.
