Posljednje godine života fra Otona Bilića – križ, patnja i sveti prelazak u vječnost
(14. 01. 2018.)
„Moja Ljube, onaj mali Oto moje Naje, navalio u pratre i ne moreš ga nikako smetnuti, a jedinac!“
Upravo tako je bilo! Kad je imao jedanaest godina, odlučio je krenuti u samostan. S ocem Papom krenuo je preko brda i planina put Makarske. Koji put pokušao bi Oto reći kako su mladi momci u samostanu živjeli u neimaštini, ali nije se zbog toga pokolebao. Ambiciozan i željan znanja stjecao je opća znanja, upijao franjevačku duhovnost te poslije nastavio filozofske i teološke studije. Život ga od najranije dobi nije mazio, ali mu je to pomoglo da sazrije i vrlo razborito, mudro, u duhu vjere i predanja gleda na svoj život i živote onih koji su od njega često tražili savjete. Znao je pripovijedati o jednom od najtežih događaja u svome životu, o neizlječivoj bolesti i smrti svoje drage sestre, koja mu je bila „i majka i sestra“ u životu i u koju je polagao sve svoje nade. Bilo je tu još događaja: pad s krova pri izgradnji samostana u Mostaru, ranjavanje za vrijeme Domovinskog rata, dostojanstvena starost i smrt njegovih roditelja, doživljavanje franjevačke zajednice kao svoje najveće vrijednosti u životu za koju bi prolio i posljednju kapljicu svoje krvi. Sreća i radost zajednice bile su i fra Otonova sreća i radost, a krize, bol i teškoće u zajednici bile su i fra Otonove. Domovina Hrvatska bila mu je sve na svijetu, za nju je disao.
Nikada nije želio da se piše o njegovu bogatom životu jer je bio preskroman i sebe smatrao „malim čovjekom“, nedostojnim objavljivanja u knjigama. Uvijek se držao dostojanstveno, odmjereno, kao pravi gospodin. U ovom ćemo tekstu opisati samo posljednje četiri godine i tri mjeseca fra Otonova života, kad je doživio treći cerebrovaskularni inzult, koji ga je doveo do potpune ovisnosti o tuđoj brizi i pomoći.
Kako je fra Oton živio svoje vazmeno otajstvo, svoju patnju, križ, smrt i „uskrsnuće“? Priča počinje u zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru u Dubravi, gdje su mu liječnici spasili život i nakon čega potpuno nepokretan dolazi u Centar za rehabilitaciju Stubičke Toplice te se u nekoliko mjeseci podiže tako da može samostalno funkcionirati u svom dragom duvanjskom samostanu. Trebalo je tu snage, volje, svaki dan iznova nekoliko sati rehabilitacije i rastezanja, kao i svih mogućih terapija. Strpljiv, miran i staložen, sa svime zadovoljan, nikada da bi podignuo glas, nikad nezadovoljan, fra Oton prihvaća danost života. Šuti i trpi, navikava se na pomoć druge osobe, on koji je bio poštovani gospodin, sad je nemoćan i prikovan za krevet te bez pomoći druge osobe ne može niti ustati. Nevjerojatna je bila snaga njegove volje kojom se oporavio i uz upotrebu štake, samostalno obavljao sve aktivnosti u zajednici: svakodnevno je odlazio na svetu misu, ispovijedao, sudjelovao u zajedničkim molitvama, kapitulima i u potpunosti se uključio u život zajednice. Tijekom rehabilitacije u toplicama bio je ispovjednik osoblju i pacijentima, nebrojeni su tražili njegov savjet, tako da je bio i ostao pravi pastoralac. Svi su govorili o posebnom fratru koji za sebe nikad ništa ne traži i zadovoljan je sa svime. Takva iskustva slijedila su i s liječnicima, medicinskim sestrama i drugim osobljem i pacijentima u toplicama u Fojnici te u Domu umirovljenika na Ključić Brdu kraj Velike Gorice, gdje je također proveo određeno vrijeme u rehabilitaciji. Uvijek se uključivao u sve aktivnosti s drugim korisnicima i za sebe ništa nije tražio. Svoju duhovnu okrepu pronalazio je u svakodnevnoj svetoj pričesti. U posvemašnjoj diskreciji odlazio je povremeno u Mariju Bistricu gdje bi kod svoje drage Gospe „punio baterije“ i pristupao svetim sakramentima uvijek u neznatnosti, skrovitosti i poniznosti. Fra Otonov cijeli život bio je jedno iskreno predanje Bogu i u dubinama svoje duše živio je svoju posvetu kao duhovno iznimno snažan čovjek.
Njegov život i svaki udisaj bili su ispunjeni duhovnošću sv. Franje, a oni koji su se s njime družili imali su prilike to doživljavati u njegovu životu, ne samo u riječima. Njegov život i djela odavali su samu ljubav i pažnju prema bližnjima. Iako posve ovisan o drugome, nemoćan i nepokretan, uvijek je bio usmjeren na druge, zanimao se za sve i svi su mu bili u srcu. Fra Oton je volio ljude i bio uvijek pun suosjećanja za svoju okolinu: braću u zajednici, rodbinu i obitelj, svećenike i časne sestre, pacijente, personal, župljane, djelatnike u samostanu. Svi su bili „suze didove“. Uvijek je za sve imao uho koje aktivno sluša svakog sugovornika. I, eto, tako su njegove tjelesne snage tijekom četiri godine slabjele, unatoč velikoj volji i želji da se oporavi, pomalo je prešao sa štake na četveronožicu, pa na hodalicu i došao u kolica te bio prikovan za krevet. No ni tada iz njegovih usta nikada nije izašlo pitanje: „Zašto, Bože?“ Strpljivo je i šutke nosio svoj križ do kraja. Osjećao je da mu snage slabe i da se bliži Karalula. Volja za životom bila je tu, ali uvidio je kako tijelo onemoćava i pomalo se sprema svomu Tvorcu u zagrljaj. Potpuno svjestan želio se još jedanput pripremiti za odlazak i bez zanovijetanja tražio je subrata, koji mu je iskazivao ljubav i pomoć u trenucima nemoći, da ga ispovijedi i dade mu posljednju pomast, no i taj zadnji dan čeznuo je slaviti misu osjećajući poput svoga Gospodina da „duh je voljan, ali tijelo je slabo“. Sasvim svjesno pristupao je sakramentima ispovijedi, bolesničkoga pomazanja i pričesti u zahvalnosti. Nakon toga nastupili su bolovi, dolazio je liječnik ublažiti bol, a fra Oton, svjestan da je posljednji čas, progovara: „Svršeno je, poći mi je u Dom Očev. Moli za mene!“
Još jučer osjećao je da je Bog Ljubav i da ide Bogu Ljubavi u zagrljaj jer jedino tako je život smislen. Još jučer uspjeli smo od njega izvući ono što je osjećao. Veliko je bilo to što je izrekao i nama čiji odlazak s ovoga svijeta tek predstoji. Bila je ovo jedna velika lekcija, radost i svjedočanstvo koje ulijeva sigurnost. Puno je toga ostalo u njegovu srcu kao tajna koju je ponio sa sobom. I dok su se čuli njegovi posljednji hroptaji, jer su fizički organi pomalo otkazivali, to veliko i jako srce borilo se, uz njega su njegova braća i sestre molili, a na osobit način njegova mlada braća novaci koji su ga okružili i ispratili k Ocu u zagrljaj. To je bila predivna smrt, poput preminuća našega serafskog Oca Franje. Uz poklike braće, predao je svoju plemenitu dušu Bogu. I u tome trenutku nastali su savršena tišina i mir na samostanskim hodnicima, osobito u kapelici gdje je ležalo fra Otonovo tijelo. Sve se napunilo potpunim mirom i spokojem. Gospodin je već sada nagradio njegov životni križ svetom i blaženom smrću te ukopom na blagdan njegova nebeskoga zaštitnika.
Uvjereni smo da gleda lice Božje i da imamo još jednoga velikog zagovornika na Nebu.
S. Zdravka Leutar, ASC
(Zahvaljujemo gospodinu Juri Vrdoljaku koji nam je poslao ovaj tekst)
www.tomislavnews.com
