Druge nedjelje u veljači obilježava se Svjetski dan braka, s ciljem da se istakne značenje zajednice žene i muškarca kao temelja obitelji, tj. one zajednice koju je zamislio i posvetio sam Stvoritelj. Još više, tim se Danom želi istaknuti sakrament ženidbe kao vanjski znak kojim bračni drugovi primaju mnoge milosti za krepostan život u međusobnom poštovanju, ljubavi i pomaganju, a nadasve u otvorenosti životu.
Povijesno gledano, Svjetski dan braka proistekao je iz inicijative Svjetskih bračnih susreta. Preciznije, kao ideja svoje izvorište ima u godini 1981., kada su neki parovi iz Baton Rougea, drugog po veličini grada američke savezne države Louisiane, predložili gradonačelniku, guverneru i biskupu da se na spomendan svetog Valentina, 14. veljače, proglasi događaj pod nazivom „Vjerujemo u dan braka“. Tu je ideju prihvatila i promovirala nacionalna organizacija Svjetskih bračnih susreta, tako da su već naredne godine 43 guvernera prihvatila prijedlog, a ideja se proširila i u nekoliko američkih vojnih baza izvan SAD-a. Iduće je pak godine – 1983. – inicijativa promijenila naziv u Svjetski dan braka, a određeno je da se slavi druge nedjelje u veljači. Godine 1993. papa Ivan Pavao II. podijelio je svoj apostolski blagoslov na Svjetski dan braka i time je on postao još više vezan uz Crkvu, iako je to zapravo bio od samoga početka.
Naime, može se reći da je sve krenulo djelovanjem mladog španjolskog svećenika Gabriela Calve koji je 1952. god. započeo s razvojem niza konferencija za bračne parove, s nakanom da se preko njih razvijaju otvoreni i pošteni odnosi između muža i žene te da oni postanu svjesni značenja sakramenta ženidbe. Uviđajući kako su brak i obitelj sve više izloženi raznim opasnostima, htio je preko te najvažnije stanice društva potaknuti i obnovu Katoličke Crkve. Nakon deset godina organiziranja takvih konferencija, tj. 1962., vlč. Calvo ponudio je Vikend bračne susrete parovima u Barceloni, a odande se ta ideja proširila po cijeloj Španjolskoj, potom na Latinsku Ameriku, među španjolskim zajednicama u SAD-u i u Meksiku. Vikende su održavali bračni parovi i svećenici, a preko njih su sudionici mogli lakše prepoznati značenje braka i sakramenta ženidbe te nove spoznaje primijeniti u svom bračnom životu na dobro cijele obitelji.
Godine 1969. došlo je do određenih udaljavanja, odnosno inicijativa Vikend bračnih susreta iz New Yorka izdvojila se i uskoro postala organizacija pod nazivom Svjetski bračni susreti. Zahvaljujući njihovom zauzetom djelovanju, 1971. odlučeno je da se Bračni susreti prošire svuda po svijetu. U Europi su prve bile uključene Engleska i Belgija, a u cijelom svijetu danas je obuhvaćeno oko 100 zemalja, uključujući i Hrvatsku. Zanimljivo je uočiti da se ta izvorno katolička inicijativa učinila vrijednom i drugim vjerskim zajednicama, pa su je dosad preuzele njih jedanaest, uz modificiranje prema svojim vjerovanjima.
Kako je rečeno, zahvaljujući već raširenom utjecaju koji je imala inicijativa Svjetski bračni susreti, ideja o Danu braka koju su potaknuli parovi u Baton Rougeu 1981. god. prihvaćena je i proširena na cijeli svijet, a blagoslovom pape Ivana Pavla II. 1993. dobila je i svoje puno crkveno značenje. Koliko je važna za Katoličku Crkvu vidi se i u činjenici da se obilježava i Svjetski tjedan braka, od 7. do 14. veljače.
Imajući u vidu izvorne naglaske i ciljeve, tim se Danom želi pokazati pravi smisao osnivanja bračne zajednice, od odgovorne priprave za brak do življenja istinskog bračnog zajedništva, odsjaja trojstvene Božje ljubavi i svakodnevnog implementiranja onih obećanja izrečenih u sakramentu ženidbe po kojima su se supružnici obvezali na vjernost i ljubav dok ih smrt ne rastavi. Iz toga proizlaze mnogostruke plemenitosti, ali i obveze kojih valja biti svjestan, jer su izrečene pred Bogom i Crkvom.
U tom smislu, Svjetski dan braka potiče nas na razumijevanje same definicije braka kao zajednica jednog muškarca i jedne žene te da se nikakva druga zajednica ne može tako nazvati, jer joj nedostaju konstitutivni elementi, utemeljeni u Božjem djelu stvaranja muškarca i žene koji zajedno čine čovjeka. Time su isključene konkubinatske, istospolne i poligamijske zajednice, jer su usmjerene protiv jednosti i nerazrješivosti ženidbe te pridonose umanjivanju važnosti bračnog i obiteljskog života. Današnji naraštaj svjedoči da se promicanjem rodne ideologije granice sve više pomiču, a time je i brak izvrgnut velikim opasnostima koje prijete njegovu dostojanstvu, poput izvanbračnih zajednica, preljubništva, pornografije, međusobnog nepoštovanja itd., a što nerijetko dovodi do verbalnog i fizičkog nasilja te konačno do prestanka zajedničkog života.
Takve bračne prilike opominju nas kroz statističke podatke, a iz kojih se saznaje da je sve manje onih koji sklapaju brak te da se on češće sklapa tek poradi zajedničkog djeteta. Tako se oko ¼ ukupno rođene djece u Hrvatskoj rađa izvan braka, što utječe na činjenicu da će se dio njih vjenčati u crkvi tek po rođenju djeteta, ponekad spajajući krštenje s vjenčanjem. Ako tome pridodamo podatak da mnogi sklapaju ženidbu zato jer je dijete već na putu, dolazimo do poraznih podataka po kojima razaznajemo da se značenje braka i obitelji vrlo slabo poznaje, a još manje živi. S obzirom da je prosječna dob stupanja u brak kod žena 29, a kod muškaraca 32 godine, ne bi se smjelo takvo stanje opravdavati mladošću i životnim neiskustvom. Uz to, zabrinjavajući su i podaci da se sve manje sklapaju crkvene ženidbe, a tome su uzorci višestruki i vjerojatno sustavno nedokučivi. Jedan od najvažnijih je međusobno nepovjerenje, odnosno izostanak izravne obveze da će jedno drugome biti vjerni do smrti, nego se brak promatra u svjetlu dok traje – traje, kao i u svjetlu ostavljanja prostora da se u budućnosti lakše sklopi eventualan crkveni brak. Stoga je Svjetski dan braka prilika da se različitim načinima osvijetli ljepota i uzvišenost zajedničkog života muža i žene i njihovih obveza pred Bogom i ljudima te da toga postanu svjesni svi oni koji kane svoju privolu izreći pred Bogom i Crkvom.
Drugim riječima, Svjetski dan braka prigoda je da se intenzivnije govori i promišlja o dostojanstvu bračnog veza, o važnosti međusobne ljubavi muža i žene kao slike ljubavi Krista i Crkve, o svemu onome lijepom što proizlazi iz sakramenta ženidbe, ali i da se prepozna i liječi sve ono što je nagrdilo bračnu zajednicu. Zato je vrijedno da bračni drugovi taj dan proslave zajedničkim odlaskom na svetu Misu, kao i da svećenici barem nekoliko rečenica u propovijedi posvete ljepoti bračnog života, a po mogućnosti toga dana ponude i prigodnu katehezu. Naglasak je na mužu i ženi kao paru, na tome da njih dvoje budu svjesni važnosti zajedničkog života i međusobne otvorenosti jedno drugom. Oni su pozvani otkrivati važnost izražavanja ljubavi i nježnosti, kao i uvidjeti poteškoće u svom bračnom životu i zajednički ih, milošću Božjom, nastojati otkloniti. Drugim riječima, pozvani su prisjetiti se sakramenta ženidbe i izrečenu privolu živjeti svakodnevno, otvoreni jedno drugom i otvoreni daru djece, kako su to tada i obećali, objava je portala Vjera i djela.
www.tomislavnews.com
