Razvoj pisma kao književnog žanra započet je u trećem stoljeću i ogleda se u prepiskama poznatih književnika Cao Pija i Cao Zhia. S reformom u književnosti 1917. godine, počinje i reforma u pisanju pisma.
Međunarodni dan pisanja pisma utemeljio je Richard Simpkin kada je njegova zainteresiranost za pisma 1990-tih porasla, pri projektu koji je nazvan “Australske legende”.
U današnje vrijeme tehnoloških inovacija koncept pisanja pisama, tehnološkim napretkom zamijenili su mobiteli, tableti i tipkovnice, a iščekivanje poštara je rijetkost.
A moja generacije djevojaka iz duvanjskog kraja imala je ne-sreću imati poštara koji je točno znao, namirisao, koje je ljubavno pismo!
I – vjerovali ili ne, morale smo takva pisma “otkupljivati” ili podmićivati poštara da nas ne oda roditeljima. Ne rijetko je prijetio, nekada prijetnje i ostvario, pa takva pisma na naše oči otvarao i pred uplakanim očima dragim pismom nam mahao. Nismo smjele pisnuti, o Bože straha?!
Ima jedna ganga, odavno neupotrebljiva:
“Ja kroz selo meni poštar maše, ljepotice, imam pismo vaše!”, haha.
Sjećam se 70-tih godina prošlog stoljeća da su mi neke tugaljive pjesme bile objavljene u časopisu za mlade “Tina” a ispod moja adresa. Nakon toga, na seosku adresu počelo mi je jednoga od ljeta tih godina stizati stotine pisama i od djevojaka i od mladića sa svih strana i svi su me kao tješili, a mladići nudili rame za plakanje.
Zamislite sada našega dragoga poštara koji je dolazio u naše selo dva puta tjedno, a bilo ljeto i vrućina, on pješke, naravno, vuče punu torbu pisama meni?!
I viče na mene, i psuje mi, i galami, i kaže da će drugi put sve baciti u Šujicu (rijeku) ili zakopati negdje u brdo, i tko meni piše, a još se nisam ni pocurila, imam stariju sestru, a nadigišila se, ona mi se s momcim dopisuje…I sve tako nekako, a onda ucjenjuje: poslušaj me to i to ili mi skuvaj kavu, daj mi tu rakiju, vino…što god bi vidio da mu mogu iz kuće dati, a nije bilo mnogo toga i nisam ja raspolagala ni s čime. Inače je redovito donosio otvorena pisma, znao je sadržaj većini, u kojemu god je mogao odgonetnuti rukopis, haha
-I dobro si ti prošla, ja sam morala dva tri dana radit kod tog istog poštara na njivi, kopati ili kupiti sijeno, čobanovati kad ga dođe red, bilo što da se radilo, zvao je mene, a zauzvrat mi je donosio pismo od momka, naravno, pošto ga je pročitao prije mene. Uvijek bi govorio bolje ti je poslušaj me, ili ću ti sve ispričati materi! A bio mi susjed, pa sam morala slušati-to mi ispriča draga prijateljica i susjeda mnogo, mnogo godina kasnije kad na jednom sijelu probudismo uspomene iz mladosti!
I do sita se ispričasmo, a smijale smo se dok nas nije zabolilo ispod rebara, haha
To je kao da vam danas netko ukrade mobitel i čita vaše poruke ili vam provali šifru na FB pa čita s kim se dopisujete, što i komu pišete… i ucjenjuje vas, dakle, uvijek je s pismima i porukama bilo problema.
Svima, ako takvih još ima, želimo da nastave pisati pisma, ljubavna, poslovna, pisma rodbini, prijateljima…jer htjeli to priznati ili ne, neke ljepote u pisanju pisama ima!
www.tomislavnews.com/lj./Foto ilustracija