Bijela nedjelja prva je nedjelja po Uskrsu i njome završava Vazmena osmina, osmodnevna proslava najvećeg kršćanskog blagdana, Uskrsa. Radi se o vrlo starom blagdanu koji svoje korijene ima u ranokršćanskoj tradiciji i liturgiji. Ova nedjelja naziva se bijelom ili na latinskom „dominica in albis“ jer su na tu nedjelju novokrštenici odlagali bijele haljine i oblačili svoju normalnu odjeću. O čemu se radi? U prvim kršćanskim vremenima nije bilo krštenja u svako doba godine. Dapače, krstilo se samo jednom u godini, na vazmenom bdijenju. Novokrštenici su tom prilikom dobivali bijelu odjeću, simbol nevinosti, oproštenja grijeha i novoga života. Tu su odjeću onda nosili punih osam dana, da bi je na današnju svetkovinu u crkvi odlagali i vraćali se „normalnome“ životu i redovitoj odjeći.
Blagdan nazivamo još i Mali Uskrs, jer se Uskrs, kao najveći kršćanski blagdan, slavio i slavi punih osam dana, te na današnji dan završava proslava Uskrsa u strogom smislu riječi, premda se Uskrsno vrijeme liturgijske godine nastavlja i dalje. U evanđelju danas slušamo odlomak iz Ivana, koji govori o Isusovu ukazanju učenicima, i to dva puta, na sam Uskrs i osam dana nakon njega. Kod prvoga ukazanja nije bio prisutan apostol Toma, koji stoga nije povjerovao u Isusovo uskrsnuće. Kod drugog ukazanja bio je Toma bio s učenicima, te ga Isus poziva da ako ne vjeruje da je živ, položi svoje ruke u njegove rane. Toma na to priznaje Isusa svojim Gospodinom i Bogom, a Isus mu govori da više ne bude nevjeran nego vjeran. Tom prilikom Isus izgovara i riječi koje kao da su upućene nama, kršćanima iz kasnijih stoljeća: Prekorivši Tomu jer je povjerovao tek kad je vidio Isusa, Isus veli: Blago onima koji vjeruju, a ne vidješe. Snažna je to poruka nama, koji često zbog svoje ograničenosti i jer smo tjelesna bića, te zbog svojih grijeha i slabosti, ne vjerujemo očima vjere nego samo svojim tjelesnim očima, te od Isusa stalno tražimo znakove, čudesa i različite objave. Isus nam poručuje da smo blaženi kad u Njega vjerujemo i onda kada nam je teško, kada ga, kao u ovo vrijeme ne vidimo prisutna u crkvi u Presvetome. Dozovimo si često ove Isusove riječi u pamet kada smo u sumnjama i kada nam je teško vjerovati da je on s nama i da je doista Uskrsli Gospodin koji je uništio grijeh i smrt. Ispovjedimo i mi danas s Tomom: Gospodin moj i Bog moj!
Danas slavimo i blagdan Božanskog Milosrđa, koji je nastao na temelju viđenja poljske redovnice svete Faustine Kowalske, kojoj se u viziji ukazao Milosrdni Isus. Ovaj blagdan proglasio je za cijelu Crkvu papa sveti Ivan Pavao II. 2000. godine.
Slika Božjeg milosrđa prikazuje Isusa kako podiže desnu ruku kao znak blagoslova, a lijeva mu je ruka na prsima iz kojih izviru dvije zrake: crvena i bijela. One označuju krv i vodu koje su potekle kada je Isusovo umiruće srce na križu bilo kopljem probodeno. Ispod slike piše: “Isuse, ja se uzdam u Tebe!” Cijela slika simbolički predstavlja milosrđe, oproštenje i Božju ljubav.
