Djetinjstva su, u vrijeme kada sam ja bila malena, doista bila čudesnija. Ne tako davno, doduše, ali dovoljno davno da mi se ovaj svijet danas čini kao čudna, uvrnuta priča.
PIŠE : Ivana Klarić
Poželiš ponekad barem na tren otići tamo gdje su dvorišta bila puna, a ulicom su djeca trčala u radost, svakog novog jutra. Susjedstva su mirisala na smokve, a mi umazani do vrata bili sretniji nego ikada u životu. Skupina blesavih klinaca i nebo. Sve nam je bilo na dlanu. Ana i ja i još skupina mojih vitezova čija imena sada neću, istrčali bi kao navijeni pred kuću pa niz potok. Nismo znali ni za umor, ni za tugu. Koljena pokidana ali srca savršeno čvrsta kao zid kuće na koju bi se penjali da se sakrijemo kad god bi igrali skrivača. Dosada u našem rječniku nije postojala. Samo bomboni, čokolada i smijeh. Bez interneta, facebooka i mobitela, a toliko ispunjeni da bi nam po osmjehu mogli iščitati snove. Dovoljno je bilo da ti ćaća zaveže laštik i ne bi te vidio po čitav dan. U kući bi se pojavio samo ukoliko si bio žedan ili da kad te mater zovne s balkona dok bježiš da te ne vidi. Ništa ti nije trebalo dok bi zatvoren u sobi čitav dan čitao stripove.
Starija braća i sestre bili su nedodirljiva bića koja si kopirao baš u svemu. Ako sestra nosi cipele 39 i ti ‘oćeš makar u njih možeš stat cijeli. Sve je bilo tako čudesno dok si u bratovoj šest brojeva većoj majici, ponosno koračao u dan. Jer oni i ja, rođeni smo u vremenu kada nam ništa nije bilo potrebno. Samo mi, jedni drugima. Kada je dovoljno bilo da te mater uz čašu mlijeka i eurokrema obuče i pusti. Sve je bilo tvoje.
Danas se tome odraslom djetetu nekog drugačijeg djetinjstva, ovaj svijet čini kao neka iskvarena priča. Nit’ su djeca djeca, nit’ su dvorišta puna. Nisu, jer oni ne znaju što je radost. Ukradena im je glupošću. Onom koja prečesto kuca na naša vrata. Meni je dovoljno je proći onom cestom, da mi se osmjeh razvuče od uha do uha. Da se sjetim smokava i čokolade. Improviziranih prijevoznih sredstava i sestrinih cipela. Ovo danas na to ne sliči. Njihove sate ukrali su megabajti i virtualni junaci umjesto onih pravih. Onih nasmijanih i umrljanih blatom.
Danas odluči probuditi djetinjstvo. Sjetiti se svega onoga što u tvojim mislima još živi. Zagrli ili nazovi prijatelja iz svog djetinjstva. Ja jesam i sad se evo skupa smijemo. Uhvati vrijeme za uzde i odgalopiraj svijetom kojem glupost sve češće kuca na vrata. Pokuca li, danas joj nemoj otvoriti.
