Kad se plavo i crveno tuku čudesnim nijansama sve do mraka. I sve bura može pročistiti osim prljavštine ljudskih duša, kojih je sve više.
Piše: Martina Mlinarević Sopta I poskok.info
Glavni tekst: Hercegovačka bura je najčistiji doživljaj kojeg ćeš za života upamtiti. Sve će se zaprljati, onečistiti, i sam ćeš se promijeniti nekoliko puta, ali bura će uvijek ostati ista. Onaj snažni udarac po licu koji protrese svaki živac, blistavi način na koji šiba krajolik do fascinantnih boja, pa nakon što proputuješ cijeli svijet, znaš da nema te egzotične zemlje koja ima sutone slične onima koje istka bura u Hercegovini.
Kad se plavo i crveno tuku čudesnim nijansama sve do mraka. I sve bura može pročistiti osim prljavštine ljudskih duša, kojih je sve više.
Didakovo vrijeme
Možda ima neke kozmičke povezanosti u činjenici da ovaj tekst pišem baš oko godišnjice smrti franjevca Didaka Buntića. Bio je mnogo toga, osebujan vizionar i odgojitelj, spasitelj gladnih u ono najteže vrijeme, ali i najveći prosvjetitelj kojeg je dalo ovo škrto podneblje. 1910.godine poveo je prosvjetnu revoluciju u Hercegovini gdje je sebi za cilj zadao iskorijeniti nepismenost. Sam je vodio opismenjivanje naroda i osnovna misao mu je bila privući što više ljudi, jer je vjerovao da samo prosvjeta, kultura i dobra naobraza stvaraju temelje kako pojedinca, tako i kolektiva. Priča kaže da su se nakon njegova nauka, pismeni natjecali ko će polučiti bolje rezultate i postati učiteljem, da bi mogao dalje pronositi znanje. Danas, i tisuću godina kasnije, na položajima u kojekakvim državnim službama nalazit će se više nepismenih i neobrazovanih nego što ih Didak sreo za života. Foteljaši koje smo mi ozakonili.
I nije to tek jedna poveznica. Didak Buntić je dao svoj život za poboljšanje životnih uvjeta svoga kraja, osobno je podučavao seljake kalemljenju plemenitih sorti voća, nabavljao sadnice i dijelio ih ljudima, a kasnije promiče unapređenje stočarstva i navodnjavanje polja. Danas su naša polja beskrajni korov ničega. Nasljeđeni kvadratni metri na kojima se nekad očajnički borilo za kruh i preživljavanje, danas su samo trava i ništa više. Jebe se nama. Didak Buntić zauzimao se za zaslužni otkup žutog zlata – duhana, izgradio je duhanske stanice, a zahtjeve o ispravnoj otkupnoj politici duhanske proizvodnje zapisao je 1909. u poznatoj Spomenici koju je predao ministru Burianu. Danas nikoga ne zanima da zaštiti proizvodnju duhana, a glomazne duhanske stanice su jezivo-prazne građevine kroz koje samo fijuče vjetar i koje svaki tren prijete urušavanjem. Čak naprotiv, revna policija će upasti u kuće vrlo lako običnim ljudima koji prodaju tek malo duhana da odškoluju djecu, a to nikad neće uraditi velikim dilerima koji uvoze duhan iz tuđih zemalja, te koji u svojim podrumima kriju ogromne količine raznih narkotika i oružja. Sve po zakonu, normala.
Ružičino vrijeme
U toj i takvoj zemlji, boriti se za prava koja ti kao čovjeku pripadaju, može biti ravno ludilu. To, ili će te ta kafkijanska borba odvesti u vlastito ludilo i potonuće. Ispred mene sjedi žena o kojoj sve što znam jeste da je izuzetna profesorica stranih jezika i pjesnikinja čije sam ime davno zapamtila na jednom književnom natječaju, gdje sam dobila nagradu u kategoriji školaraca, a ona u onoj „velikoj“, koja mi je tada bila nešto tako daleko i iznimno poštovano, do čega se dolazi neizmjernim radom, talentom i zalaganjem. Ružica Soldo danas ima beskrajno tužne oči u kojima se nataložila gorčina svih nepravdi koje je istrpjela u posljednjim godinama. Nije udata, majka koja joj je bila sve na svijetu je umrla, ona je 90% invalid, a pred njenim impresivnim životopisom i pričom koja ide uz njega sramite se do srži svoga bića. I vrištite u sebi. Silna je količina inata kojeg u vama budi priča te žene. Život je to s kojim se licemjerna i beskrupulozna hercegovačka politička elita poigrala na najmizerniji način. A svi drugi su šutjeli.
Prema Ružičinim riječima, ona je 1999. primljena u Ministarstvo prosvjete i kulture kao viši stručni suradnik. S tog mjesta su je postavili na mjesto savjetnice predsjednika Vlade g. Viktora Lasića (HDZ), a po dolasku HSP-a odnosno g. Zvonke Jurišića, počinju problemi koji su se očitovali u mobbingu koji se vrši nad gospođom od strane predstojnice Ureda i g. Jurišića, koji praktički dovode do istjeravanja Ružice iz ureda i naslinog premještaja u neki drugi, jer se isti morao ustupiti nekom podnobnijem, da bi cijela priča rezultirala mijenjanjem brave da Ružica više nije mogla uopće ući u vlastiti ured. Sva maltretiranja Ružica u tom trenutku prijavljuje Ombudsmenu za ljudska prava i čim se ured Ombudsmena oglasio, Zvonko Jurišić promptno i bezobzirno Ružici uručuje otkaz i to za vrijeme njezinog bolovanja. Tada započinju silne nevolje za ovu ženu jer se preko noći našla na ulici. Krivicu kaže, snosi itekako i prethodna HDZ-ova vlast jer kad su ju postavili na funkciju nisu napisali da po prestanku iste može da se vrati na svoje staro mjesto. Oni joj već godinama obećavaju da će pronaći nekakav posao za nju, no međutim to se ne događa. A u tom periodu su primili preko 30-ak novih ljudi koji ni prilibližno nemaju kvalitete kakve ima gospođa Ružica. Žena sa tolikim priznanjima postaje socijalni slučaj i sada hoda od vrata do vrata, te moli za posao. Pokušava se svim silama vratiti u škole kao profesor, radi po par mjeseci na određeno, na zamjenama, ali ništa stalno. Samo prošle godine javila se na 25 natječaja diljem Hercegovine, ali nigdje nije upala, budući da županija zakone u školstvu kroji kako kojem ministru padne na pamet, pa 27 godina radnog iskustva gospođe Ružice više nije nikakva prednost pred svojtom i rodbinom kojekakvih političkih aparatdžika. I trenutno je na jednoj od silnih zamjena, ali svi ovi problemi ostavili su velikog utjecaja na njezinom zdravlju i psihičkom stanju. I sve je svoje napore podredila da se njena priča čuje. Kako za ženu njezinih kvalifikacija Hercegovina nema mjesta i ništa nije učinila kad je bila na ulici.
Dok sjedimo, priča mi kako je pisala svima, kako je pisala Draganu Čoviću, udruzi žena HDZ-a, raznim medijima i centrima. Gutam knedle u sebi i razmišljam o pročeljima Čovićeve vile (izgrađene po zakonu, normala). Razmišljam o dugu od skoro 50 milijuna maraka kojeg je Jurišićeva vlada ostavila u Zapadnohercegovačkoj županiji, darovavši novom, HDZ-ovom sazivu bankrotiranu županiju, u kojoj je trenutno najgluplja opcija biti političar – iz prostog razloga jer se više nema šta ukrasti. Razmišljam o svim onim silnim gender-centrima, NVO udruženjima, koji su isisali toliko love i stranih donacija, a šta im je posao? Ružičin i slični životi to sigurno nisu. Oni su samo klauni sa okruglih stolova i konferencija, koji se dave na švedskim stolovima dok prosipaju šuplju priču o zaštiti žena u ovoj zemlji u kojoj žene žive posve potlačene, i na surovim marginama društva.
Sve itekako podsjeća na slučaj tuzlanske tužiteljice Dijane Milić, koja se, podsjetimo, hrabro odlučila uhvatiti ukoštac sa korumpiranim sustavom na fakultetima i zbog svoje hrabrosti zaradila krivičnu prijavu i srčani arest koji ju je kasnije odveo u smrt. I tada smo šutjeli kao pičke. I tada su „žene intelektualke“ Bosne i Hercegovine bile zauzete davanjem podrške srazu u šoubizz-trešerskom bračnom fajtu Arduane i AlDina koji su se svađali oko gaćica, a Dijana nikome nije bila važna. I nitko nije stao na njenu stranu kad je umirala sama. Neudana.
Možda je to krucijalna stavka naših šovinističkih žlibina, jer mi ne živimo drugdje doli u mačističkim vukojebinama u kojima ako nemaš muškarca iza sebe, nitko si. Jer onako uvijek netko može stati uz tebe, ali kome one koje su same da se obrate? Njih guta i melje sustav i mentalitet kojeg smo sami stvorili. Ružica će zato danas zbog svoje priče u zadrtoj Hercegovini vjerojatno biti „ekscentrična i čangrizava stara cura“. Luda pjesnikinja koja istjerava pravdu. Jer mi bolje ne znamo. Činjenica da su naši politički bogovi ljudska govna, kod nas ne prolazi. O ne. Njih ćemo abolirati po tko zna koji put, a ženi ćemo samo u prolazu našiti tko zna koliko epiteta i produžiti nezainteresirano odmahnuvši rukom.
Pometi „naše“ pod tepih, jer „naše“ je. To je suštinska filozofija mahale danas, koja je sasvim isisala moral u ljudima koji su potomci nekada časnih, velikih ljudi od integriteta. Gdje smo, u koji zapećak poturili našu brigu i pomoć za ljude kojima je to potrebno? Koji je to jebeni strah radi kojeg se bojiš reći nešto protiv svojih velebnih vođa? Jer oni ovakvi, takozvane „vođe“ mogu biti samo iznimno debilnim ljudima.
Didak, da je živ, umro bi od užasa naše svakodnevice i onoga u šta smo se pretvorili.
Mi ovakvi, nismo ono što su nas učili naši preci, kad su nam na dlanove darivali lekcije o poštenju, hrabrosti, solidarnosti i nepotkupljivosti. Mi smo mutavci koji vide, a ne čuju, koji slušaju, a ne vide. I nitko nas nije bolje opisao nego onaj nesretni čikica kojem smo se, opet bezobrazni, toliko smijali. Ni svjesni da je zapravo izrekao krucijalnu istinu naših stvarnosti.
Tragično je da mojoj Hercegovini ne treba žena poput Ružice. A trebaju joj kadrovi s Fabus diplomama i diplomama samoprozvanih škola i fakulteta koji niču u svakom drugom selu. Šta bi Didak rekao za takvo opismenjivanje…Tragično je da Ružičini stari učenici, koji i danas zahvaljujući njoj, napamet u svaka doba znaju svu tvorbu vremena na engleskom jeziku, nezainteresirani prolaze kraj njene priče, kraj žene koja propada zdravstveno naočigled jer ju je politički aparat bezočno slomio i ispljunuo. Tragično je što sve nas, ove i ovakve priče ne diraju ni mrvice.
Ružica Soldo pati od teške depresije uzrokovane velikom nepravdom. Rekla mi je da ju je saslušao samo Ljubušak, predsjednik skupštine ZHŽ-a, gospodin Mišetić. No, njen status je još uvijek isti. Kad jednom ne bude jedne osobe s ovakvim životopisom hoćemo li se bar tada zapitati jesmo li joj mogli pomoći za života? Jesmo li mogli biti pravedniji, humaniji? Manje lizati guzicu politici, a više gledati u svoje srce? Aha, hoćemo govno.
„Ružica Soldo je rođena i živi na Širokom Brijegu. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu, studij u Italiji na institutu „San Giuseppe“, diplomirala žurnalistiku u Mostaru, kao stipendistica njemačke vlade magistrirala na studiju ekološkog menadžmenta u Njemačkoj, dobitnica Rektorove nagrade. Objavila je osam knjiga poezije za koje je primila istaknuta prizanja, poput Šimićeve nagrade, nagrade za „Ženu godine“ po izboru sarajevskog časopisa „Žena 21“, nekoliko japaniskih nagrada za haiku poeziju, dobitnica nagrade 2IOV UNESCO-ve organizacije za očuvanje kulturne baštine i promicanje kulture u zemlji i svijetu, dobitnica nagrade Fondacije za izdavaštvo u Sarajevu za rukopis jedne od knjiga. Praksu i rad obavlja u Njemačkoj i Belgiji, i to u Ministarstvu znanosti i kulture, Zavod za zaštitu spomenika (Erfurt), Arheološki zavod, Nezavisni radio Lotte (Weimar), ZDF – drugi njemački televizijski program Munchen, te Europski Parlament u Briselu (9 mjeseci). Govori pet stranih jezika.“
