Vraćali smo se iz škole kao i svakog dana. Na putu do kuće morali smo proći pored župnog dvora. Bio je početak korizme. Još su Tušnica na sjeverozapadu i Vran planina i Čvrsnica na sjeveroistoku bile prekrivene snijegom. Hladan je vjetar puhao s Vrana i meo je sve, osim nas, djece iz sela Jošanice.
Kod župnog dvora bi obično zastali i pričekali ostalu djecu.
Ali toga dana, prije nego dočekasmo ostale, zazva nas fra Luka:
– Drago, Mihovile, dođite nam malo pomoći!
Nije nam trebalo dvaput reći. Dotrčali smo do župnog dvorišta ko strijele nebeske. Pomagali smo nositi čudne stvari, još čudnijeg župnikova gosta. Visoki čovjek, duge kose, zarastao u bradu, zabrinuto je pratio svaki naš pokret.
– Pažljivo s tim. Je li vam teško? Pazite da vam što ne ispadne!
Kad smo bili gotovi s poslom, zahvališe nam se.
Nastavili smo put kući.
Vratili smo se sutra. Obojica.
Slutio sam da je ovaj čudni svat zanimljiviji od svih trgovaca koji su svraćali u selo na svom putu od Splita i Imotskog prema Kupresu.
Nisam se prevario.
Provirili smo u crkvu. A kad tamo, župnik je postavio reflektore. Osvjetljavali su ono što je radio bradati čovjek.
Pitao sam se kako bi to radio u tami crkve, jer do prije nekoliko godina u našem selu nije bilo struje.
Pročulo se po selu da je to slikar Toni Kovač, koji je došao do Uskrsa naslikati Križni put .
Dolazili smo tako nekoliko dana, dok nas slikar Toni nije pozvao unutra.
– Van Gogh i Hobit od sad su moji novi pomoćnici – reče nam ozbiljno.
– Ne bude li mi tko pomagao, teško da ću biti na vrijeme gotov, a i samoća mi baš ne paše ovdje u ovom vašem selu, daleko od mora.
– Zašto vas zovu Majstor? – nismo mu htjeli ostati dužni.
– To ćete vidjeti kad budem odlazio iz vašeg sela – bio je tajnovit slikar Toni.
Iako se činilo da je šutljiv čovjek, nije bilo tako. U svemu je tražio priliku za razgovor i šalu. Veselio se svakome tko bi došao pogledati što radi. Smijao se usporedbama odraslih da neki apostol ili Poncije Pilat sliči tom i tom čovjeku iz našega sela. Razumljivo, nitko nije htio biti židovski svećenik ili, ne daj Bože, Poncije Pilat.
Pomagali smo mu postavljati skele i miješati boje. Gledali smo ga dok slika. Postavio bi male slike, zvao ih je skice, s kojih je stalno gledao i prenosio ih na velike slike na zidu. Radio je jednu po jednu sliku, postaju Križnog puta. Usput je govorio o slikama koje je gledao po velikim crkvama u Italiji. Bio je čak i u Rimu. Zadivljeno smo ga slušali i učili od njega. To nam je vrijedilo više nego sve knjige koje smo do tada pročitali, a pročitali ih nismo baš mnogo.
Želio sam pročitati sve o velikim majstorima i njihovim slikama. O, da imam te knjige dao bih sve na svijetu! I nejakog janjca miljenika kojeg sam hranio mlijekom na flašicu i koji mi bijaše prirastao srcu.
Jednog dana usudih se upitati majstora Tonija.
– Zašto me zovete Van Gogh, a moga prijatelja Hobit?
– Čim te ugledah, tako tankog, visokog i svijetlog, podsjetio si me na velikog nizozemskog slikara.
I pokaže mi u debeloj knjižurini portret bradatog i čudnog slikara plavih očiju.
Ludog li čovjeka, pa ja sam dijete. Usudih mu se to reći.
– Slikari ti vide budućnost – reče mi i ostavi me misliti.
-A što su to hobiti, stvari ili životinje? – želio sam rasvijetliti tajnu imena svoga prijatelja.
– Opiši mi Mihovila.
Opiši!? Majstor, sigurno misli da sam ja svršio sve škole svijeta.
Šutio sam.
– Reci, kako izgleda Mihovil?
Mudrog li majstora! Odgovorih mu:
– Svi znamo kakav je Mihovil. Ni visok, ni nizak. Ni mršav, ni debeo. Kosa mu je bus crne kovrčave trave, oči crne i užarene ko ugljen, nos pravilan.
– Eto, takvi su ti hobiti. Jedino su niži i imaju malo zašiljene uši, ni kao ljudi, ni kao vilenjaci. Žive u jednoj dalekoj zemlji.
Tu mi Majstor pokaže rukom prema visoravnima i planinskim vrhuncima iznad sela.
Gledao sam u tom smjeru i sjetio se da mi je neka pastirica, dok smo ljetos čuvali ovce, pričala da se na vrelu Klisac kupaju vile.
Na jesen sam, na vjeronauku, to spomenuo fra Luki. Pogledao me i rekao da pustim priče o vilama i vilenjacima, i da bi ja kao đak trebao znati da je ondje bila crkvica iz jedanaestog stoljeća i biskupski grobovi.
– Pustite te priče, đaci moji – strogo nam je rekao.
Dobro da Mihovila nije bilo sa mnom, da ne čuje što je sve napričao taj slikar. Ionako u selu nitko nije ni čuo za Van Gogha i nema takve knjige kakve ima slikar.
Svejedno, nisam mogao prestati razmišljati o toj čudnoj zemlji. A pogled mi je stalno letio prema Višegradu. Iznad njega je vrelo Klisac za koga se priča da nikad ne presušuje, a ljeti je voda toliko hladna da je ne možeš piti dok je zimi ugodna za piće.
Prolazile su korizmene nedjelje.Vjetrovi su postali topliji, a zrak blaži.
Majstor Toni je vrijedno radio. Posao ga je nekako iscrpio. Ili je patio za morem.
Dok smo se tako, negdje pred Cvjetnicu, odmarali i razgovarali na zidiću ponad crkve predloži nam Mihovil:
– Hajdemo u planine!
Majstoru se oči zacakliše.
– Kada?
– Iz ovih stopa.
Slikar se javio župniku. Pozvali smo i njega. Nije htio ići. Opravdao se poslom.
– Vratite se prije mraka, planina je planina – upozorio nas je.
Krenuli smo uz potok Ostrožac koji je tekao uz rub sela. Majstor ga do tada nije vidio. Nije znao da postoji.
– Potok. Vi imate vodu.
Gledao je nisko raslinje i travu i kao da je zamišljao kako je tu ljeti lijepo i bujno.
Mihovil nas je vodio kroz Vodenu dragu. Pokazao nam je tragove starog mlina kojeg više nema. Izbili smo na Mačkovac.
U daljini su se vidjela dva- tri planinska vrhunca. Između njih u podnožju vijugao se bijeli put prateći udubine i uzvisine. Na jednom mjestu pojaviše se kamene ruševine. Okolo se prostirala borova šuma. Lijepo je bilo vidjeti nešto zeleno ispod vedrog plavog neba i sivih vrhunaca okolnih planina na kojima se bijelio snijeg.
Slikar je stalno zastajkivao i razgledao.
A ja bih zamijenio sve visoravni i planine za njegove knjige. Nisam mogao prestati misliti na njih.
Popeli smo se na višegradske kule. Odatle se vidjelo more.
Majstor je zadivljeno gledao.
-Zato ste me doveli?!
Gledao je u plavkastosivu izmaglicu u daljini, razgledao, istraživao, a onda opet pogledavao prema jugu.
Sunce je padalo. Morali smo krenuti nazad u selo.
Vraćali smo se drugim putem kroz Plitku dragu.
Draga ko draga, presušio potok kroz koji je zgodno hodati jer skraćuje put do sela. Ali slikaru je bila toliko zanimljiva da je ispitivao sve o potoku koji je nekad tuda prolazio, ali ni ja ni Mihovil nismo se sjećali nikakvog potoka.
Vratili smo se umorni i odmorni.
Majstor nas je pozvao u svoju sobu u župnom dvoru. Ponudio nas je čajem.
Časna nam je donijela raženog kruha i sira. Srkali smo vreli čaj i otkidali komade kruha i sira. Kako mi je prijalo. Sve dok na rubu stolića koji je stajao uz prozor ne ugledah Majstorove knjige. Spopade me neka vrućina, ništa nisam čuo ni vidio do li knjige.
Želio sam ih imati. Ni o čemu drugom nisam razmišljao.
I dok su Majstor i Mihovil jeli i razgovarali sa župnikom, ruka mi se sama od sebe ispružila i uzela jednu slikarevu knjigu. Stavio sam je u svoju zobnicu ( pastirsku torbu ).
Rekao sam da moram kući i produžio uz potok Ostrožac do napuštenog mlina. Tu sam sakrio knjigu. Tu ću imati mir i knjigu samo za sebe.
Došli smo sutradan, na Veliki četvrtak, u crkvu, nas obojica.
Slikar je završavao posao.
Župnik, fra Luka, nas je pozdravio i rekao:
– Onda, pomoćnici, najbolje da vi sutra na Veliki petak budete ministranti u procesiji Križnog puta. Drago, ti si viši, ti ćeš nositi križ.
Te riječi me presjekoše.
Kako mogu nositi križ, a ukrao sam knjigu.
Otrčao sam do mlina, uzeo knjigu. Prenoćila je u našoj kući. Nisam je listao. Baš me briga za blaga koja skriva. Moram je vratiti.
Jedva sam dočekao jutro.
Vrata crkve bila su otvorena. Nigdje nikoga.
Stavio sam knjigu pored Majstorovih stvari.
Navečer sam u procesiji nosio križ i stajao ispod svake postaje Križnog puta. Pratila me molitva, pjesma i iznad moje glave slika muke Isusove od Getsemanskog vrta do uskrsnuća.
Prijašnji Križni putevi u našoj crkvi učiniše mi se kao nijeme recitacije iz molitvenika koje bih najradije izbjegao. Sad sam proživljavao križni put i osjećao bliskost s Isusom koji podnije tolike muke da bi nas spasio.
Majstore, napravio si veliko djelo!
www.tomislavnews.com/ Piše : Dijana Čupić (autorica živi u Zagrebu, a porijeklom je iz duvanjskog kraja) , Foto: ilustracija
