Još samo malo i 18. rođendan!
Toliko planova, želja i ciljeva koje uskoro počinjem polako ostvarivati. Mislim, nadam se, napokon ću živjeti punim plućima! Kažu da je Livno predivan grad, ima srce, dušu. Promatram strance koji dolaze ovdje ljeti. Uživaju. Osjete to srce malog grada i dobre ljude koji se bore preživjeti u tom istom gradu. Ljude koji naporno rade za minimalne plaće i konstantno strahuju za budućnost svoje djece.
No, stranci su kratko tu. Iako im je “lijepo”, ne ostaju ovdje. Hoću li ja ostati? Za što da se borim u ovom gradu? Čemu da se nadam? Nekom boljem sutra koje nam se obećaje na svakim političkim izborima? To “bolje sutra” izgleda, ovaj grad vidjeti neće. Ono je trebalo odavno stići, predugo ga svi čekamo. Inače, ne volim razmišljati o ovakvim stvarima.
Mrzim politiku, ljude koji pametuju, one koji misle da sve znaju, imaju odgovor na svako pitanje i svugdje žele biti prvi. A onda slučajno, čitajući vaše objave, naletim na pismo jedne majke objavljeno prije na ovoj stranici. Zabrinute, mlade, očajne majke koja strahuje za budućnost svoje djece.
Nije ona ni prva ni posljednja koja ne može spavati, koja pije tablete, koju muče razmišljanja o tome na koji način nastaviti dalje, što sutra djeci dati da jedu, kako ih školovati? Što ako sutra ja budem ta majka?
Čak i ti koji čitaš ovo (možda iz dosade, možda iz puke znatiželje), znaš da je sve ovo istina i da svijetle budućnosti ovaj grad nema, a tako je predivan. Pišem ovo u ime mladih ljudi koji su “primorani” napustiti ovo savršeno malo mjesto u kojem su odrasli. Srce mi se kida kad pomislim na odlazak, zamišljam se kao kukavicu koja “bježi”, a ne bori se.
Netko je kriv za ovu situaciju, netko nas vuče na dno. Ne mislim samo na političare. Vjerujte, da bilo tko dođe na vlast opet se ništa promijenilo ne bi. Krivi smo, pomalo svi, mi smo ovaj grad. Mi smo to srce ovog grada koje sve slabije kuca, kuca još neko vrijeme dok ga nešto do kraja ne dotuče i potpuno uništi.
Dovraga onda i uređen trg i šetalište i sve kad nismo više oni Livnjaci što smo bili prije dvadeset godina. Da sto puta biramo vlast krivo bismo izabrali. Izabrati nemamo više ni koga. Zato ću i ja jednog dana otići, poput većine. Ne želim propasti skupa s ovim gradom kojem pomoći nema.
Neka dragi načelnik i njegova “ekipa” uživaju u Livnu. Izgleda da će za koje desetljeće jedino oni i šetati onim šetalištem koje je izgradio “narod kruha gladan”!
Dijana/Relax
