Te nedjelje u lipnju sam se pripremao za dolazak svog prijatelja kako bi se malo opustili uz razgovor i čašu vina.
Namjestio sam stolice i stol u hladu orahove krošnje, upalio laganu glazbu i razmišljao o tome kako je lijepo kada ne moram jedan dan u tjednu raditi ništa i kako je taj dan rezerviran samo za mene i moje prohtjeve, a ne za obiteljske obveze za koje su rezervirani ostali dani u tjednu.
U tom stanju nirvane ( to jest potpunog sklada i mira u razmišljanju) nakon nekog vremena prekinuo me prijatelj koji se pojavio na ulazu u dvorište govoreći: “Jesi li ga pripremio da nisam džabe dolazio kod tebe”?
Nasmijao sam se zagonetno: “Jesam, obadvije sam spremio samo za nas”
“Hm…ja sam mislio da je samo jedna u pitanju”, reče on sjedajući na stolicu koju sam pripremio za njega.
Naime dogovorio sam se s njim da dođe kod mene probati vino koje sam dobio od rodbine iz Hercegovine.
Doviknuo sam ženi da donese dvije čaše, a ja sam otišao u kuću po piće.
Kada sam otvorio vrata od ostave vidio sam dvije boce od po pet litara vina, jedno bijelo, a drugo crno, koje su zasjale punim sjajem pa uopće nije trebalo paliti svjetlo da bi bih došao do njih.
Na izlazu iz kuće sam jednu bocu stavio na lijevo rame, a drugu na desno i pitao prijatelja : “A je li, koju ćemo prvo probati?” pitam ga pritom ljubeći prvo bocu bijeloga, pa potom bocu crnog vina, dajući mu do znanja da bi trebalo krenuti od bijelog.
Iznenađen mojim gestama uspravio se na stolici i nakon početnog šoka koji ga je tresao desetak sekundi, a niz lice mu skliznula suza koju je bezuspješno pokušao skriti.
“Možda bi bilo bolje početi s bijelim”?!
Ugodno zavaljeni u stolice i lagano pijuckajući vino počeli smo razgovor o općoj situaciji u gradu, a nakon pola boce sam konstatirao da za našu djecu nema perspektive u rodnom kraju.
“Znaš, mislim da je naše društvo postalo kao jato svraka u kojem svi letargično ponavljamo kako nas uništava politika i kako nam političari raseljavaju djecu u inozemstvo.
Kukamo i žalimo kako nam djeca ne mogu u dvadesetoj godini života imati novi automobil i riješeno stambeno pitanje”, otpoče prijatelj.
Malo me ta izjava iznenadila, ali ja sam nastavio pričati o gradonačelniku i još nekim stranačkim političarima, primijetivši kako su to iskvareni gadovi koji nisu zaslužili biti na tim pozicijama.
On nage čašu i do kraja je popije, malo se strese, pa će : “Pa nisu političari ti koji tjeraju našu djecu u inozemstvo da žive i rade…”.
Začuđen, ispravih se na stolici i sipajući u obje čaše vino, upitah: “Pa tko bi onda po tvom mišljenju mogao biti kriv što nam djeca odlaze?”
“Odgovor se sam nameće zar ne?! Mi sami kao društvo krivi za to. Naši političari, brbljavi kakvi jesu, jer im je to posao da brbljaju bez veze, pričaju kako će nama teći med i mlijeko kao što je to slučaj negdje u inozemstvu, naravno ako baš oni dobiju glasove na izborima. I tako mi roditelji svojoj djeci prenesemo takve gluposti koje oni pričaju i naša djeca to prihvate zdravo za gotovo, pa im je lakše otići iz rodnog kraja, jer tamo negdje teče med i mlijeko, nego se uhvatiti u koštac s problemima u vlastitom društvu…”, veze prijatelj priču i sve pomalo zalijevajući vinom, bijelim.
Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima što sam čuo od vlastitog prijatelja pa sam počeo u glavi prebirati zbog čega on tako razmišlja i primijetio sam da je bijelo vino skoro pri kraju, uzeo sam bocu i ispraznio je u čaše: ” Ma ajde da ovo ispijemo jer vidiš kako pričamo gluposti, čini mi se da smo već dovoljno pod utjecajem alkohola a da bi mogli trezveno i dubokoumno analizirati probleme u društvu”.
“Ma daj, nisam toliko pijan da znam što govorim, jer znam po svom sedamnaestogodišnjem sinu kojeg sam nedavno učio voziti automobil. Sjeli smo u auto i vozili smo polako, a u jednom trenutku počeo je ubrzavati pa sam ga prekorio da ne smije brzo voziti i znaš li ti što mi je odgovorio?”
“Od kud bih znao?”
“Ali ćaća moj need for speed ( prevedeno s engleskog -potreba za brzinom-)!
Nisam znao što pa sam otvorio i bocu u kojoj je bilo crno vino i napunio čaše.
Šutjeli smo neko vrijeme razmišljajući, a onda sam ja prekinuo šutnju: “Znaš, mislim da moja djeca trebaju imati stan, automobil i posao!” rekao sam malo glasnije i čekao reakciju prijatelja.
Ne osvrnuvši se na moje provokacije, reče: “Pa da , slažem se s tobom sve to trebaju dobiti, jednostavno ne želi preskočiti taj jedan proces u životu svake mlade osobe kada se osobine bruse kroz svakodnevne životne probleme i neprilike”.
I opet nisam znao što mu na to reći pa sam ponovno napunio čaše, u nadi pokrenuti razgovor.
Razmišljali smo neko vrijeme o prije izgovorenom, otpio sam gutljaj vina koji je lijepo klizio: “Uh, samo da me puste pola sata na lokalnoj radio postaji da im ja kažem što mislim i svima bih obznanio kako bih ja sve postrojio i uredio kako treba i što treba uraditi”, uspravih se ja gordo čekajući reakciju prijatelja.
On se grohotom nasmija: “O, nisam znao da imamo ovdje revolucionara koji zna najbolje što nama treba, pa gdje si bio do sada da nam uvedeš red jer ovako zbilja nije više podnošljivo. Sve do sada nismo znali da imamo čovjeka koji može uvesti blagostanje u našu zajednicu!”, sarkastično se nasmija, otpijajući gutljaj vina.
U meni je kipjelo zbog toga, ali sam se smirio, uzeo sam bocu napuniti čaše, a kad sam vidio da smo sve popili pukao sam i iznervirano doviknuo ženi da donese rakiju koju sam čuvao za ne daj bože situaciju. Žena je donijela rakiju i kolutajući očima brže – bolje se izgubila negdje u kući, znala je kakvu će reakciju izazvati ako bilo što kaže.
Popivši rakiju počele su se u meni smirivati uzavrele strasti koje je izazvao moj prijatelj.
Popivši drugu čašu, on će, malo petljajući jezikom: “Ma ajde prijatelju nemoj se ljutiti možda ja i nisam u pravu, možda je krivo ovo vino koje progovara iz mene”.
Prošao je minut, možda i više i za to vrijeme žena je, skrivajući se iza vrata prestala disati, vjetar koji je pirio je stao, ptice koje su pjevale su utihnule, a susjed koji se pravio da nešto radi udarajući čekićem se ukočio, planet zemlja se prestala okretati, a sve u iščekivanju da ću se ja ustati iz stolice i zgromiti sugovornika u mom zastrašujućem bijesu.
Umjesto toga šutnuo sam nogom prazne boce od vina: “Ma ne ljutim se ja na tebe nego na sebe jer nam je trebalo 10 litara vina da dođemo do ovih zaključaka, umjesto da smo odmah krenuli s rakijom i uštedjeli vrijeme”
Sjeo sam u stolicu i sve je opet krenulo uobičajenim tijekom: i žena, i susjed, i ptice, i vjetar, i planet, i sve se zajedno nastavilo kretati kako bijaše i na početku našega nedjeljnog dokonog razgovora, na kraju kojega smo jedan drugome obećali kako nikada više nećemo nedjeljom piti vino jer nam se mute naše inače bistre misli.
Dinko Grgić
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
